Napad na Crkvu iznutra

Čitam tekstove SSPX na njihovom službenom web site-u,  www. sspx.org, i čini mi se kao da čitam najnapetije krimi-štivo na svijetu.

Čovjek, nadbiskup, Njegova Ekselencija Marcel Lefebvre, piše o zbivanjima na II. Vatikanskom koncilu.

Laži, podmetanja, spletke, prevare, obmane, širenje dezinformacija... Jednom riječju, teorija i praksa demokracije, ali ovaj puta ne tamo gdje ta praksa spada, - jer u obmani i laži je sama srž te takozvane ''demokracije'', najgorega i najpokvarenijega od svih društvenih sustava - nego se taj ''curriculum'' uspio sada definitivno ugnijezditi i u samome srcu Crkve.

Oduvijek je, dakako, i unutra i vani bilo pokvarenjaka, mutikaša, spletkara i persona sa zadnjim primislima na umu.Ali nekad davno, davno, prije ciglih 50-ak godina, ONI su se morali sramiti i sakrivati, koliko god inače besramni bili, i morali su dobro paziti da ih se ne otkrije u njihovim podlostima.

Danas, situacija je obrnuta: pošteni se ljudi moraju sklanjati i paziti da nikome ne upadnu u oči, ili, parafraziram, ''laži se izvikuju po trgovima, a istina se skriva po kutovima''!

Prije malo manje od tih puno puno godina, recimo dvadeset, sudjelovala sam u prijevodu jedne knjige za koju sam tada, u mladosti i neznanju, mislili da je jako 'napredna''.

Bila je to knjiga Hansa Künga, crkvine ''crne ovce'', ''najmlađega'', kako se volio pohvaliti, ''sudionika II. Vatikanuma''. Bilo je očito da je on, u žaru svoje mladosti  jednako koliko i u promućurnosti svojega konformizma, bio malo prerevan provoditelj liberalističkih ideja, gotovo ''zelot'' crkvene demokracije,  rječju, istrčao je prerano i predaleko bacanjem sjene sumnje na jedan od temeljnih postulata katoličanstva, kršćanstva, i ako hoćete, za mene vjere uopće,  (čisto zbog pitanja je li Isus Bog, a inače, nije bitno) a to je Marijino djevičanstvo NAKON što je rodila Isusa, ili, hrvatski, ''vazda Djevica''.

No, i da vidimo kako ga je 'inkvizicija'' kaznila? Izgubio je pravo UČITELJEVANJA (ali ne i službe) i u ''crvenom Tübingenu'' sagradilo mu je za kaznu čitav Institut, Ekumenski institut, kojemu je desetljećima bio na čelu. Pozivalo ga godinama na šminki šminki sastanke u Davosu, bankari, naftaši, oružje i svjetska financijsko-politička krema, vjerojatno da im održi koje predavanje na temu ''ljubi bližnjega svoga'' (ali tako da ga ne posaugaš odmah, nego natanane). To je dečko koji je i prije nekoliko dana, evo, u članku u Süddeutsche Zeitungu, izjavio, kako bi bolje bilo ''da je na čelu Crkve Obama, nego Ratzinger'', jerbo je Benedikt ''unteachable in matters of birth control and abortion, arrogant and without transparency and restrictive of freedom and human rights."

No, a kakvu je prođu Hans imao kod nas Hrvata? 

Jedne mračne jesenske večeri, iza 22h, kada su se svjetla po uredima već odavno pogasila, bile smo pozvane na sastanak s pok. J. Turčinovićem u KS na Marulićevom/Mažuranićevom trgu, u uvjetima potpune konspiracije, povodom potpisivanja ugovora o prijevodu i izdavanju Küngove knjige . U uredu nije bilo osim nas troje žive duše, noćna neonska svjetla su prigušeno žmirkala, i mi smo se svemu tome smijuljile. Možete li predložiti recenzenta? ne, ne može, to moramo naći same. 

No, prof. Turčinović je nedugo potom umro, i knjiga je ostala visjeti u zraku sljedećih 15 godina, dok nije izašla u posve drugog nakladnika.

A sad, od koga smo se mi to skrivali? Je li to pok. kardinal Kuharić bio dežurna babaroga koja zaviruje po ladicama? Od koga je urednik Turčinović mislio dobiti ''imprimatur'', odnosno zeleno svjetlo, kada je potpisivao taj ugovor?

I najvažnije: znači li to da je Crkva u Hrvata, onda i sada odnosno ''vazda'', bila na prsobranu KATOLIČKE tradicije, konzervativna iz uvjerenja a ne iz računice? Umiljato janje dvije majke sisa, jedino se pitam može li jedna od tih majki biti ovca, a druga hijena ili prasica?  

Kako bilo, Hans Kung je ovdje bio dobrodošao, ali gledano statistički besplodan. 

Crkvu u Hrvata, ni onda ni sada ni vazda, nije trebalo urušavati na pitanju katoličke tradicije, jer je ona to vrlo rado obavljala i sama. Trebalo je samo podržati te napore, i pojačati ZBRKU i ZAMJENU sadržaja u pojmovima, tako da se učini da je pojanje, mumljanje, lažna mistika, neum i mistifikacija (= to znači, proizvodnja magle), ona prava tradicija na koju se treba hrvatski katolik ''nadovezati''.

Baš nas briga je li ili nije 'vazda Djevica', i kako je to uopće moguće, fizički i nadfizički, i odakle su to Učitelji Crkve izvadili, valjda su iščačkali iz nosa kad im je bilo dosadno na tim dugačkim i zamornim povijesnim Koncilima, i što sve ta djevičanska činjenica znači, i koje su njezine posljedice u stvarnome životu, danas kao i vazda.... e, to ne. Nego: kad će se ona nama već jednom ukazati,  izvesti par svjetlosnih efekata, te usput dati materijala i onoj drugoj strani da može trtljati o ''vanzemaljcima'' - pa da tako ''učvrstimo'' svoju slabu vjeru?? 

Kakva je ta vjera koja ne traži svoju vertikalu iznutra, iz logosa i uma, nego stalno treba neke dijalektičke štake osjetilnoga izvana, čudesa i znakove, po onoj Pavlovoj ''Židovi zahtijevaju znakove (čudesa) , a Grci traže mudrost (sophia)'' - stih koji će spremno poslužiti protestantima da izrugaju ovo drugo (pusti filozofiju!), a subjektiviziraju ovo prvo (Luther i njegove ''objave'' dobijene na nužniku)  - pa tako imamo danas  zloupotrebu i silovanje jednoga i drugoga, zdravoga razuma koliko i nadnaravnih principa. 

Paradoksalno je dovoljno, no zato ne i manje istinito, da je ''projekt međugorskih ukazanja'' s popratnim prodorom karizmatizma osamdesetih godina u Hrvatskoj (kasnimo, al smo zato bučni) - jednako svetogrdan  a za naciju i opasniji nego što je ono uobičajeno i već odavno poznato protestantsko ruganje na ''vazda Djevica''. U tom smislu, Crkva u Hrvata ne samo što nije ''tradicionalna'', nego je ona, dapače, potiho za sebe i revolucionarnija nego što je to Revolucija od nje ikada tražila.

Dijalektički materijalizam prerušen u 'tradiciju'' - nije li to ''negacija negacije'' sve do konačnog riješenja u nihilizmu?

Crkva u Hrvata na najboljem je putu da eksterminira samu sebe, - u duhovnom smislu, dakako, jer materijalno je sebe osigurala. One preružne nakaradne betonske zgradurine koje je u međuvremenu ''izgradila'' samo su izvanjski izraz njezine unutrašnje ružnoće i besmisla. U francuskoj revoluciji, te slijedom dalje u Oktobarskoj, kineskoj, itd., revolucionari su od vrhunski lijepih crkava pravili štale, konjušnice i stovarišta. Crkva u Hrvata skratila im je posao, pa zgrade toga tipa gradi sama.... što na to reći?

Iz tektova Družbe sv. Pija X. koje donosim i donosit ću u prijevodu, mogu se po mom mišljenju prepoznati nedavni povijesni korijeni toga zla, u točno preciziranim momentima II Koncila u gornjem prijevodu. (kako danas nisam stigla prevoditi, novi nastavak ide sutra ili noćas. )

To zlo je dakako i dublje, korak dalje ide recimo  do Strossmayera, i ostalih masonskih svetih krava naše povijesti XIX. stoljeća. Već gore prevedeni prvi tekst pokazuje barem u kratkom bljesku, ulogu ''našega'' njihovoga kardinala Šepera, a ne treba imati preveliku maštu pa zamisliti koju je ključnu ulogu taj čovjek držao na dvoru Ivana Pavla II, u pogledu svega, obrazovanja domaćih svećenika, doktorata, komisija, sinekura, položaja, i uopće svega na što jedan došaptavač  uloge može utjecati. Obraćanje biskupa Strossmeyera I. Vatikanskom koncilu donosimo ovdje onako kako smo ga, neprovjereno, pronašli na Internetu, tako da možete ocijeniti sami kakva je to ''tradicija'' koja nam se do dan danas ''prenosi''.  

Taj govor objavio je doduše jedan site s britanskom ekstenzijom, co.uk, no budući da je to objavljeno radi glorifikacije i na pohvalu, o demokratskim crkvenim tekovinama, onda sam ocijenila da je dovoljno vjerodostojan da ga preuzmem.  Namjerno nisam ispravljala razne pravopisne i dr. pogreške, da bi se bolje vidjelo podrijetlo ovoga prijevoda. [da nije Moša Pijade, u predahu prevođenja ''Kapitala''? ]. Prava je sramota da nam drugi moraju objavljivati ono što smo već odavno morali apsolvirati sami.

Josip Strossmayer (1815-1905)
Vatikan, 1870

Govor Josipa Juraja Strossmayera u Vatikanu povodom proglašenja dogme o papinoj nezabludivosti na 1. vatikanskom koncilu

izvornik: http://members.lycos.co.uk/inlineradv/Strossmayer.htm

Početak Strosmajerova govora :

Preĉasni oĉevi i braćo: Iako s mirnom i slobodnom savijesti pred Bogom koji živi i vidi me, ipak sa strepnjom, otvaram svoja usta u vašoj prisutnosti na ovom zboru. Otkada sjedim ovdje s vama, pratim s pozornošću govore održane ovdje u dvorani, nadajući se svim srcem da će zraka svijetla odozgo sići i prosvijetliti oĉi mog razumijevanja i dozvoliti mi da odobrim propise ovog svetog ekumenskog Koncila sa savršenim poznavanjem sluĉaja.

Proučavanje Starog i Novog Zavjeta:

Obuzet osjećajem odgovornosti, zbog kojeg ću odgovarati Bogu, odredio sam sebi prouĉavanje Staroga i Novog Zavjeta i to sa najvećom ozbiljnošću i pažnjom, i zapitao sam ove preĉasne spomenike istine da mi obznane je li Sveti Papa, koji ovdje predsjeda zaista nasljednik Sv.Petra, namjesnik Kristov i nepogrešivi crkveni otac. Kako bih razrješio ovo znaĉajno pitanje, bio sam primoran ignorirati sadašnje stanje stvari, i prenjeti se umom, s bakljom evanđelja u svojoj ruci, u dane kada nije bilo ni Ultramontanizma (1), ni Galikanstva (2) i kada je Crkva za svoje oce imala Sv.Pavla, Sv.Petra, Sv.Jakova i Sv.Ivana, oce kojima nitko ne može zanijekati njihov božanski autoritet, a da ne posumlja u ono što nas uĉi Sveta Biblija, koja je preda mnom i koju je Trentski Koncil proglasio pravilom vjere i morala.

[(1)Ultramontanizam: pokret 19.stoljeća koji je zastupao centralizaciju sve moći i autoriteta u papi, tako da svi politiĉki, intelektualni i religiozni stavovi rimokatolika budu određeni Rimom. Ultramontanizam je bio usvojen Vatikanskim koncilom 1870. Iako je II Vatikanski koncil (1962.-1965.) trebao okrenuti rimsku Crkvu prema decentralizaciji, Ultramontanizam još uvelike vlada. (2)Galikanizam: Otpor papinskom prodiranju ili dominaciji u Francusku.] - ovo objašnjenje nije moje, Beatrice, nego je od urednika co.uk.  stranice - 

Zatim sam otvorio ove Svete stranice. Pa, (hoću li se usuditi to reći?) nisam našao ništa što ni izbliza, a ni izdaleka potvrđuje mišljenje Ultramontana. Štoviše na moje veliko
iznenađenje, u apostolsko doba, ne nalazim nikakvo pitanje papinstva, nasljednika Sv.Petra i namjesnika Isusa Krista, ništa više nego Muhameda koji tada nije postojao. Vi, monsinjore Manning, ćete reći da bogohulim, vi monsinjore Fie da sam lud. Ne, monsinjori, ja ne bogohulim i nisam lud. Sad, proĉitavši ĉitav Novi Zavjet, izjavljujem pred Bogom (sa rukom uzdignutom prema tom velikom raspelu) da nisam pronašao nikakav trag papinstva kakvo postoji u ovom trenutku. Nemojte mi uskratiti vašu pažnju, preĉasna braćo, i sa vašim mrmljanjem i prekidima nemojte opravdati one koji kao otac Hyacinthe kažu da je ovaj Koncil ništa, već da su naši glasovi ovdje od poĉetka određeni od vlasti. Kad bi to bio sluĉaj, ovaj skup, u koji su uperene oĉi cijelog svijeta, upao bi u najsramotnije nepovjerenje. Ukoliko ga želimo napraviti velikim, moramo biti slobodni. Zahvaljujem njegovoj Visosti monsinjoru Dupanloupu, za znak odobravanja koji mi daje glavom: ovo mi daje hrabrosti da nastavim.

Isus nije dao nikakvu prevlast Petru:

Čitajući dalje Svete Knjige sa pozornošću kojom me osposobio gospodin, nisam našao ni jedno poglavlje, niti jedan mali stih u kojem Isus Sv.Petru daje prevlast nad apostolima, njegovim suradnicima. Ako je Šimun, Jonin sin, bio ono što mi smatramo njegovom Svetosti Piom IX danas, divno je što mu nije rekao: 'Kada ja uzađem do svog Oca, svi morate slušati Petra kao mene. Ja ga uspostavljam svojim namjesnikom na zemlji.' Ne samo da Krist ne govori ništa o tome, nego uopće ne misli da bi crkvi trebao dati glavu (??! B. ). Kada obećaje svojim apostolima da će suditi 12 izraelskih plemena (Matej,19:28), obećaje im 12 prijestolja, jedno za svakoga, bez govora o tome da bi jedno bilo uzvišenije od drugih - a pripadalo bi Petru. Zasigurno, da je želio da to tako bude bio bi to i rekao! Što zakljuĉujemo iz ove reĉenice? Logika nam govori da Krist nije želio uĉiniti Sv.Petra glavom apostolskog zbora. Kad je Krist poslao apostole da osvoje svijet, svima je dao obećanje Duha Svetog. Dozvolite mi da ponovim: da je želio uspostaviti Petra za svojeg namjesnika, bio bi mu dao zapovjedništvo nad Njegovom duhovnom vojskom. Krist je kao što kaţe Sveto Pismo – zabranio Petru i njegovim sudruzima da vladaju ili da primjenjuju vlast ili da imaju autoritet nad vjernima kao pognaski kraljevi (Luka,22:25). Da je Sv. Petar bio izabran za papu, Isus ne bi tako govorio; već kao što naša tradicija govori, papinstvo u svojim rukama drţi dva maĉa, simbole duhovne i svjetovne moći. Jedna stvar me zaista iznenadila. Premećući je u svojoj glavi, rekao sam sebi, da je Petar bio izabran za Papu, bi li njegovim suradnicima bilo dozvoljeno poslati ga sa Sv.Ivanom u Samariju da navješta evanđelje Sina Božjega? Što bi vi mislili, preĉasna braćo, ako bi mi sada u ovom trenutku dozvolili to sebi i poslali njegovu Svetost Pia IX i njegovu excelenciju monsinjora Plantiera da idu Patrijarhu u Konstantinopol tražiti od njega da stane na kraj istoĉnom raskolu? Ali tu je jedna još važnija ĉinjenica. Ekumenski Koncil je održan u Jeruzalemu kako bi se odluĉilo o pitanjima koja djele vjerne. Tko bi bio sazvao ovaj Koncil da je Sv.Petar bio Papa? Sv.Petar. Pa, ništa od ovog se nije zbilo. Apostol je sudjelovao na koncilu, kao i ostali, međutim nije on bio taj koji ga je sazvao već Sv.Jakov [prim. Beatrice: otuda, inače, i ''jakobinci], i kada su odluke bile objavljene, bilo je to u ime apostola, starješina i braće (Djela 15). Radimo li tako i mi u našoj Crkvi? Što više preispitujem, preĉasna braćo, to sam više uvjeren da u Svetom Pismu Jonin sin ne izgleda kao prvi. Pavao i apostoli šute o papinstvu Sad, dokle, mi uĉimo da je Crkva izgrađena na Sv.Petru, Sv.Pavao (ĉiji autoritet je van sumnje) kaže u svojoj poslanici Efeţanima 2:20, da je izgrađena na temelju apostola i proroka s Isusom Kristom kao glavnim ugaonim kamenom. Isti apostol toliko malo vjeruje u nadmoć Sv.Petra da otvoreno krivi one koji tvrde, mi smo Pavlovi, a mi Apolonovi (1.Korinĉanima 1:12), kao i one koji kažu, mi smo Petrovi (Kefini).

Tako, ukoliko je posljednji apostol bio namjesnik Kristov, Sv.Pavao bi sigurno pripazio da ne ukori tako strogo one koji su pripadali njegovim suradnicima. Isti apostol, nabrajajući službe u Crkvi, spominje apostole, proroke, evangeliste, pastire i uĉitelje. Da li bi onda trebali vjerovati, preĉasna braćo, da bi Sv.Pavao, veliki apostol poslan poganima, jednostavno zaboravio prvu od ovih službi, papinstvo, da je papinstvo bilo božanski status? Zaboravnost mi se uĉinila toliko nemogućom, isto kao da povjesniĉar ovog koncila ne spomene ni jednom rijeĉju njegovu svetost Pia IX. (Nekoliko glasova: 'Tišina, heretiĉe, tišina!')

Smirite se braćo moja, još nisam završio. Zabranjujući mi da nastavim, pokazujete svijetu da ste u krivu zatvarajući usta najmanjem ĉlanu ovog skupa. Nastavljam. Apostol Pavao ne spominje ni u jednom od svojih pisama upućenim raznim crkvama, Petrovo prvenstvo. Da je to prvenstvo postojalo, jednom rijeĉju, da je Crkva u svom tijelu imala vrhovnu glavu, nepogrešivu u nauĉavanju, zar bi to veliki apostol poganima bio zaboravio spomenuti? Što govorim? On bi zasigurno bio napisao dugo pismo o ovoj svevažnoj temi. Bi li onda, kao što je i bilo kada je uspostavljena kršćanska doktrina, bila zaboravljena osnova, kljuĉ? Sada, ukoliko ne držite apostolsku crkvu heretiĉkom (što nitko od nas ne bi poželio, niti se usudio reći), moramo priznati da Crkva nikada nije bila ljepša, ĉistija, ni svetija nego u danima kada nije bilo pape. (Uzvici: 'Nije istina!; Nije istina!?) Neka monsinjor di Laval ne govori 'Ne' jer ako bi se tko od vas, moja preĉasna braćo, usudio misliti da je Crkva koja danas ima papu kao svoju glavu, više u vjeri, ili je ĉistija u svojem moralu od apostolske Crkve, neka to kaže otvoreno u lice svijetu, jer ovdje je centar iz kojega naše rijeĉi lete od pola do pola.

Nastavljam. Ni u spisima Sv.Pavla, Sv.Ivana ni Sv.Jakova nisam našao ni traga ni sjemena papinske moći. Sv.Luka, povjesniĉar misionarskih napora apostola, ne govori ništa o ovoj važţnoj temi. Šutnja ovih svetih ljudi, ĉiji spisi ĉine dio Kanona, božanski nadahnutog Pisma, mi se uĉinila kao opterećenje i u biti nemogućom. Da je Petar bio papa, bila bi ta šutnja potpuno neopravdana, kao da je Thiers pišući povijest Napoleona Bonapartea izostavio naslov cara. Vidim ovdje pred sobom ĉlana ovog skupa koji kaže upirući svoj prst u mene: 'Evo raskolniĉkog biskupa koji se uvukao među nas pod lažnim bojama.' Ne, ne, moja preĉasna braćo, ja nisam ušao na ovaj skup kao lopov, kroz prozor, nego kroz vrata, kao i vi. Moj naslov biskupa mi je dao to pravo, kao što me moja kršćanska savjest tjera da govorim i kažem to što vjerujem da je istinito. Ono što me njaviše iznenadilo, i štoviše što se može demonstrirati, je šutnja Sv.Petra. Da je apostol bio ono što mi tvrdimo – tj. namjesnik Isusa Krista na zemlji – zasigurno bi to i znao. Da je to znao, kako to da se ni jednom nije postavio kao papa? Mogao je to uĉiniti na dan Pentekosta, kada je izrekao svoju prvu propovijed, ali nije; ni u dvama pismima upućenim Crkvi također. Možete li zamisliti takvog papu, moja preĉasna braćo, ako je Sv.Petar bio papa? Sada, ukoliko želite ustrajati na tome da je on bio papa, prirodna posljedica je da morate ustrajati u tome da je on bio nesvjestan te ĉinjenice. Sada molim, tko god ima glavu da misli i um da razmišlja, jesu li ove dvije pretpostavke moguće? Da se vratim, dok je apostol živio, Crkva nikada nije mislila da bi mogao postojati papa; da bi se ustrajalo na suprotnome, svi sveti spisi bi morali biti ignorirani u potpunosti. Petar u Rimu – 'Smješna legenda'

Ali sa svih strana se govori, zar nije Sv.Petar bio u Rimu? Zar nije bio razapet glavom nadolje? Zar nisu propovjedaonice s kojih je nauĉavao, oltari s kojih je izgovarao misu, u ovom vjeĉnom gradu? Boravak Sv.Petra u Rimu, moja preĉasna braćo, oslanja se samo na tradiciju, ali da je i bio rimski biskup, kako iz toga biskupovanja možete dokazati njegovu prevlast? Scaliger, jedan od najuĉenijih ljudi, nije se ustruĉavao reći da bi se biskupovanje i boravak Sv.Petra u Rimu trebalo tretirati kao smiješna legenda. (Ponavljani uzvici: 'Zatvorite mu usta, zatvorite mu usta, prisilite ga da siđe s propovjedaonice.')

Preĉasna braćo, ja sam spreman šutjeti, ali nije li bolje, na saboru kao što je naš, sve provjeriti, kao što apostol nalaže, a što je dobro zadržati? Mi imamo diktatora, pred kime se mi – ĉak i njegova svetost Pio IX – moramo poniziti, šutjeti i pognuti glave. Taj diktator je – prošlost. Ovo nije legenda koja može biti oblikovana kako lonĉar oblikuje glinu, nego kao dijamant koji urezuje u staklo ono što ne može biti poništeno. Do sada sam se oslanjao samo na nju, i ako nisam našao ni traga papinstvu u apostolskim danima, krivica je njezina, ne moja. Želite li me staviti u poziciju optuženoga za izmišljotine? Izvolite to uĉiniti, ako možete. Ĉujem zdesna, netko govori ove rijeĉi: 'Ti si Petar, i na toj stijeni sagradit ću moju Crkvu.' Odgovorit ću na ovaj prigovor odmah, moja preĉasna braćo, ali prije nego što to uĉinim, želim vam prezentirati rezultate mojih povjesnih istraživanja. Nikakvog pape u prva četiri stoljeća Ne našavši traga papinstvu u apostolskim knjigama, rekao sam sebi; ono što tražim, naći ću u crkvenim analima. Pa, da vam iskreno kažem – tražio sam papu u prva ĉetiri stoljeća, i nisam ga našao. Nitko od vas, nadam se, neće sumnjati u autoritet svetog biskupa iz Hippa, velikog i blagoslovljenog Sv.Augustina. Ovaj pobožni crkveni otac – ĉast i slava katoliĉke crkve, bio je tajnik na Melvienskom koncilu. U dekretima ove preĉasne skupštine, nalaze se ove znaĉajne rijeĉi: 'Tko god se želi obratiti onima preko mora, neće biti primljen od nikoga u Africi u zajedništvo (priĉest)'. Afriĉki biskupi priznavali su rimskog biskupa tako malo, da bi kaznili izopĉenjem sve one koji bi to uĉinili. Ovi isti biskupi, na VI koncilu u Kartagi, održanom pod Aurelijem, biskupom tog grada, napisali su Celestinu, rimskom biskupu upozorenje da ne prima prizive biskupa, svećenika ili redovnika Afrike; i da ne bi trebao slati više izaslanika ili službenika; i da ne bi trebao uvoditi ljudski ponos u Crkvu. Da je rimski patrijarh od najranijih vremena pokušavao privući sebi sav autoritet, oĉita je ĉinjenica, ali je jednako oĉito i da nije imao prevlast koju mu dodjeljuju Ultramontani. Da ju je imao, bi li se afriĉki biskupi – Sv.Augustin, prvi među njima, usudili zabraniti žalbe na njihove propise njegovom vrhovnom sudu? Ispovjedam, bez poteškoća, da je rimski patrijarh držao prvo mjesto. Jedan od Justinijanovih zakona kaže: 'Odredimo, prema definiciji ĉetiri Koncila, da je Sveti papa antiĉkog Rima bio prvi među biskupima i da će nadbiskup iz Konstantinopolja, koji je novi Rim, biti drugi.' Pokloni se onda pred moći koju ima papa – reći ćete mi. Nemojte brzati sa zakljuĉkom, moja preĉasna braćo, budući da je na licu Justinijanova zakona zapisano 'od reda nadbiskupske stolice'. Predsjedništvo je jedna stvar, moć sudske vlasti nešto drugo. Na
primjer, pretpostavimo da je u Firenzi skup svih biskupa Kraljevstva. Predsjedništvo bi bilo dato nadbiskupu iz Firenze, kao što bi među istoĉnjacima bilo dodjeljeno patrijarhu iz Konstantinopolja, a u Engleskoj bi bilo dodjeljeno nadbiskupu od Canterburya. Ali, ni prvi, ni drugi, ni treći ne bi mogao imati sudsku vlast nad kolegama iz položaja koji mu je dodjeljen. Važnost rimskih biskupa nije proizlazila iz božanske snage [sic??! beatr,], nego iz važnosti grada [sic, sic!!?? beatr.] u kojemu su bili ustoliĉeni. Monsinjor Darboy (u Parizu) nije nadređeni po položaju biskupu od Avignona, ali usprkos tome, Pariz mu daje važnost koju ne bi imao da mu je palaĉa umjesto na obali Saine, bila na obali Rhone. To što vrijedi u crkvenim krugovima isto je i u civilnim i politiĉkim krugovima: perfekt u Rimu nije veći perfekt od onoga u Pisi, ali civilno i politiĉki, on ima veću važnost. Rekao sam da od najranijih vremena, Patrijarh Rima ima želju za potpunom vlašću nad crkvom. Nažalost, zamalo je to postigao, ali nije uspio u svojim nastojanjima jer je Car Teodozije II izdao zakon po kojemu je određeno da Patrijarh iz Konstantinopolja ima istu vlast kao i onaj iz Rima (Leg.cod. de sacr.,etc.) Oĉevi vijeća iz Kalcedona stavljaju biskupe novog i starog Rima u isti položaj po pitanju svih stvari, ĉak i svećeniĉkih (Can.28). Šesti Koncil u Kartagi zabranio je svim biskupima da uzimaju titule kneževa biskupa ili vladara biskupa. Što se tiće naslova univerzalnog biskupa, kojeg su pape uzele kasnije, Sv.Grgur I, smatrajući da se njegovi nasljednici nikada ne bi htjeli kititi tim imenom, napisao je ove poznate rijeĉi: 'Nijedan od mojih prethodnika nije pristao uzeti to svjetovno ime jer kada patrijarh daje sebi ime Univerzalni, titula patrijarha gubi na ugledu. Zato neka bude daleko od kršćana da žele sebi davati takva imena i nazive koji štete ugledu njihove braće.' Rijeĉi Sv.Grgura su upuĉene kolegama iz Konstantinopola, koji su zastupali prvenstvo u crkvi. Papa Pelagius II naziva Ivana, Biskupa iz Konstantinopolja, koji je težio visokom položaju među svećenicima, 'bezbožnim i svjetovnim'. 'Ne težite', rekao je 'sveopćem naslovu koji Ivan prisvojio nezakonito. Neka ni jedan patrijarh ne uzme ovo svjetovno ime jer kako možemo ne oĉekivati razne nevolje ako se takvi elementi stvaraju meĊu svećenicima. Snaći će ih ono što im je bilo proreĉeno: On je kralj sinova ponosa' (Pelagije II, Lett.13). Ne dokazuju li ovi autoriteti (a mogu dodati još stotinjak iste važnosti), jasno kao podnevno sunce, da su prve rimske pape tek puno kasnije bili priznati kao sveopći biskupi i crkveni glavari? S druge strane, tko ne zna da, od godine 325. kada je održan prvi Koncil u Nici [ovo prevoditelj co. uk. ne zna što je Niceja], sve do 580. godine kada je održan drugi ekumenski koncil u Konstantinopolju, među više od 1109 biskupa koji su prisustvovali na prvih šest Koncila nije bilo više od devetnaest zapadnjaĉkih biskupa? Tko ne zna da su vladari sazivali Koncile bez informiranja, a ponekad i protiv volje rimskog biskupa? - da je Hosius, Biskup iz Kordobe presjedao na prvom Koncilu u Nici i da je redigirao kanone istoga. Isti Hosius je kasnije presjedao na Koncilu u Sardici, iskljuĉujući papinske izaslanike rimskog biskupa Juliusa.

Ti si Petar

Ali, dosta o tome, moja preĉasna braćo; sada ću govoriti o velikom argumentu – stijeni (petra, grĉ.) - kojeg ste ranije spomenuli – za uspostavljanje prvenstva rimskog biskupa. Ako je to toĉno, raspravi bi bio kraj, ali naši oĉevi - a oni su zacjelo nešto znali - nisu o tome imali isto mišljenje kao mi. Sv.Ćiril u svojoj ĉetvrtoj knjizi o Trojstvu kaže 'Mislim da pod stijenom morate misliti na nepoljuljanu vjeru apostola'. Sv.Hilarije, Biskup iz Poatjea u svojoj drugoj knjizi o Trojstvu kaže 'Stijena (petra) je blagoslovljena i jedina stijena vjere ispovjedane iz usta Sv.Petra' i u šestoj knjizi o Trojstvu, on kaže 'Na ovoj stijeni ispovjedanja vjere sagrađena je crkva.' 'Bog', kaže Sv.Jerom u svojoj šestoj knjizi o Sv.Mateju, 'je zasnovao svoju crkvu na ovoj stijeni, a po toj stijeni je i apostol Petar dobio ime.' Poslije njega Sv.Chrysostom kaže u svojoj pedeset i trećoj propovjedi o Sv.Mateju, 'Na ovoj stijeni ja ću izgraditi crkvu – to znaĉi na vjeri ispovijedanja.' Sada, što je to ispovijedanje apostola? To je bilo ovo: 'Ti si Krist, Sin Boga živoga.' Ambroz,
Sveti Nadbiskup Milana (o drugoj glavi Efežanima), Sv.Bazil iz Selucija i oĉevi kalcedonskog Koncila, pouĉavaju upravo istu stvar. Od svih doktora kršćanske prošlosti, Sv.Augustin zauzima jedno od prvih mjesta po znanju i svetosti. Poslušajte što on piše u svojoj drugoj raspravi o 1.Ivanovoj poslanici, 'Što znaĉe rijeĉi: “Izgradit ću svoju crkvu na toj stijeni?” Na toj vjeri, na tome što kaţe, “Ti si Krist, sin Boga živoga”.' U toj raspravi o Sv.Ivanu nalazimo najznaĉajniju frazu: 'Na ovoj stijeni koju si ti ispovjedio, ja ću izgraditi svoju crkvu, budući da je Krist bio stijena.' Veliki biskup nije baš vjerovao da je crkva bila izgrađena na Sv.Petru, tako da je rekao ljudima u svojoj trinaestoj propovijedi 'Ti si Petar, i na toj stijeni (petra) koju si ti ispovijedio, na toj stijeni koju si spoznao govoreći, “Ti si Krist, Sin Boga ţivoga”, ja ću sagraditi svoju crkvu – na meni samome koji sam Sin Boga ţivoga: izgradit ću je na meni, ne mene na tebi.' Ovako kako je Sv.Augustin mislio o ovom proslavljenom odlomku, mislio je i sav kršćanski svijet tog vremena. Zato da zakljuĉimo, ja utvrĊujem (1) da je Isus dao apostolima istu moć koju je dao Sv.Petru, (2) da apostoli nikad nisu priznali Sv.Petra namjesnikom Isusa Krista i nepogrešivim uĉiteljem crkve, (3) da Sv.Petar nikada nije pomislio da bude papa i da se nikada nije ponašao kao papa, (4) da je Koncil u prva ĉetiri stoljeća, iako je priznavao visoki poloţaj rimskog Biskupa u crkvi na raĉun Rima, dao mu naziv preuzvišeni, samo kao ĉast, nikad kao moć ili zakonsku vlast, (5) da Sveti oci u poznatom poglavlju 'Ti si Petar i na toj stijeni sagradit ću svoju crkvu' nikada nisu shvaćali da je crkva građena na Petru (super Petrum) nego na stijeni (super petram) odnosno ispovijedanju vjere apostola. Zakljuĉujem, pobjedonosno, s povješću, s razumom, logikom, sa zdravom pameću i kršćanskom savješću da Isus Krist nije povjerio nikakvu vladavinu Sv.Petru i da su biskupi Rima postali crkveni vladari ĉistim prisvajanjem svih prava episkopata (Glasovi: 'Tišina, besramni protestantu! Tišina!') Ne, ja nisam besramni protestant. Povijest nije ni katoliĉka, ni anglikanska, ni kalvinistiĉka, ni luteranska, ni armenska, ni krivovjerna grĉka, ni talijanska, papinska. Ona je ono što je, nešto jaĉe od svih vjeroispovijesti, Kanona, i ekumenskih Koncila. Pišite protiv toga, ako se usuđujete, ali ne možete je uništiti kao što ni izvađena cigla iz Koloseuma neće uzrokovati da se on sruši. Ako sam rekao nešto što povijest pokaže krivim, dokažite mi poviješću i bez trenutka premišljanja, ja ću se ĉasno ispriĉati; ali budite strpljivi i vidjeti ćete da nisam rekao sve što sam mogao ili trebao; pa makar me i pogrebna povorka ĉekala na mestu Sv.Petra, neću šutiti i imam obavezu ići dalje. Monsinjor Dupanlop u svom slavnom osvrtu na ovaj vatikanski Koncil je rekao i to s razlogom, da ako proglasimo Pia IX nepogrešivim, neizostavno moramo, po prirodi logike, smatrati da su i svi njegovi prethodnici također bili nepogrešivi.

Papinske greške i proturječja

Dakle, preĉasna braćo, ovdje povijest diže svoj glas da nas uvjeri da su neki pape zgriješili. Vi se možete buniti protiv toga ili poricati, kako vam drago, ali ja ću to dokazati. Papa Viktor (192.) je najprije odobravao Montanizam, a zatim ga je osudio. Marcellimus (269.-303.) je bio idolopoklonik. Ušao je u Vestin hram i ponudio tamjan boginji. Reći ćete da je to bio trenutak slabosti, ali ja vam odgovaram, namjesnik Isusa Krista bi prije umro nego postao izdajnik. Liberius (358.) se složio s prokletstvom Athanasiusa i priznao Arianizam kako bi se mogao vratiti iz progonstva i ponovno uspostaviti svoju nadbiskupiju. Honorije (625.) je ustrajao u monotelithism-u: Otac Gratry je to dokazao primjerom. Gregory I (590.-604.) naziva svakog tko uzima ime Univerzalni biskup antikristom, a suprotno Boniface III (607,8) prisiljava oceubojicu cara Phocasa da mu prizna tu titulu. Paschal II (1099.-1118.) i Eugenius III (1145.-1153.) dozvoljavaju dvoboje, Julius II (1059.) i Pio IV (1560.) ih zabranjuju. Eugenius IV (1431.-1439.) priznaje baselski Koncil i obnovu kaleža u crkvi Bohemia; Pio II (1458.) je obnovio povlastice. Hadrian II (867.-872.) je proglasio valjanima civilne brakove, Pio VII (1800.-
1823.) ih je osudio; Sixtus V (1585.-1590.) je tiskao Bibliju i papinskom bulom preporucio da se ĉita, a Pio VII je osudio ĉitanje Biblije. Clement XIV je ukinuo red Jezuita, dozvoljen od Pavla III, a Pio VII ga ponovno uspostavlja. Ali zašto tražiti tako davne dokaze? Zar nije naš sveti Otac ovdje prisutan, u svojoj buli koja daje pravila za ovaj Koncil, u slućaju njegove smrti dok još zasjeda, ukinuo sve što je u prošlosti moglo biti protivno tome (buli), ĉak i onda kad je proizlazilo iz odluke njegovih prethodnika? I svakako ako je Pio IX govorio 'ex-cathedra' to nije iz dubine svog groba kada nameće svoju volju crkvenim glavarima. Nikada ne bih završio, moja preĉasna braćo, ako bih iznosio pred vaše oĉi sve kontradikcije papa u njihovim uĉenjima. Ako stoga proglašavate nepogrešivost aktualnog pape, morate ili dokazati, što je nemoguće, da pape nikada nisu proturjeĉili jedan drugome, ili morate izjaviti da vam je Duh Sveti objavio da papinska nepogrešivost datira od 1870. Jeste li dovoljno smioni da to uĉinite? Možda ljudi mogu biti ravnodušni i ne obraćati pažnju na teološka pitanja koja ne razumiju i u kojima ne vide važnost, ali iako su ravnodušni na principe, ne mogu biti ravnodušni na ĉinjenice. Stoga, nemojte se zavaravati. Ako prihvaćate dogmu o papinoj nepogrešivosti, protestanti, naši protivnici, će dobiti prednost u našem sukobu tim prije što je povijest na njihovoj strani dok mi imamo samo naše vlastito poricanje protiv njih. Što im možemo reći kada nam pokažu sve rimske biskupe od dana Luke do njegove svetosti Pia IX? Ah! da su svi bili kao Pio IX, mi bismo slavili, ali na žalost, to nije tako. (Uzvici: 'Tišina, tišina, dosta, dosta!') Ne viĉite veleĉasni! Plašiti se povjesti znaĉi držati sebe svladanim., štoviše, da pustite svu vodu Tibera preko nje ne biste bili u stanju izbrisati ni jednu stranicu. Pustite me da govorim i ja ću biti što je moguće kraći po ovoj važnoj temi. Papa Virgilius (538.) je kupio papinstvo od Belisauriusa, namjesnika cara Justiniana. Istina je da je prekršio obećanje i nikad ga nije platio. Je li to po crkvenim pravilima naĉin za obvezivanje papinskoj kruni? Drugi kalcedonski Koncil je to službeno osudio. U jednom od njegovih kanona možete proĉitati da 'ako biskup dobije svoje biskupstvo novcem, treba ga izgubiti i biti obešĉašćen'. Papa Eugenije III (IV u originalu) (1145.) je imitirao Virgilija. Sv.Bernard, svijetla toĉka svog vremena, kori papu govoreći mu 'Možeš li mi pokazati u ovom velikom gradu Rimu ikoga tko će te prihvatiti kako papu, ako u zamjenu ne dobije zlato ili srebro?' Preĉasna moja braćo, hoće li papa koji uspostavi banku na vratima hrama biti nadahnut Duhom Svetim? Hoće li on imati ikakvo pravo pouĉavati o nepogrešivosti crkve? Vama je poznata povijest Formosusa suviše dobro da bih ja bilo što dodavao. Stjepan XI je tražio da njegovo tijelo obućeno u papinsku odjeću ekshumira; tražio je da se prsti koje je koristio za davanje blagoslova odsijeku i bace u Tiber izjavljujući da je bio krivokletnik i nezakonit. Zatim ga je narod zatvorio, otrovali su ga i zadavili. pogledajte kako su stvari bile popravljene; Romanus, nasljednik Stjepana, a poslje njega Ivan XI su obnovili uspomenu na Formosusa. Ali vi ćete mi reći da su to priĉe, ne povijest. Priĉe! Pođite monsinjori u vatikansku biblioteku i proĉitajte što veli Platina, povjesniĉar papinstva i Baraniusovi ljetopisi (A.D. 897). Ovo su ĉinjenice koje bismo zbog ĉasti Svete Stolice trebali zanemariti, ali ako to određuje dogmu koja može uzrokovati raskol u našoj sredini, je li ljubav koju imamo za našu preĉasnu majku crkvu, katoliĉku, apostolsku i rimsku, ta koja nalaže da šutimo o tome?

Papinski grijesi i ispadi

Nastavit ću. Uĉeni kardinal Baronije, kad govori o papinskom sudu, kaţe (obratite pažnju,
moja presveta braćo, na ove rijeĉi): 'Kakva je rimska crkva u to vrijeme? Kako je poroĉna! Kurtizane su vladale Rimom! One su bile te koje su davale, mijenjale i oduzimale biskupsku ĉast; i što je strašno reći, one su svoje ljubavnike, lažne pape, postavljale na tron Sv.Petra' (Baronije A.D. 912). Reći ćete, to su bili lažni pape, ne pravi; neka je tako, ali u tom slućaju, ako je papinska stolica Rima bila pedeset godina okupirana anti-papama, kako bi opet uhvatili nit papinskog nasljeđa? Je li crkva bila u stanju najmanje stoljeće i pol ići bez glave i zatim pronaći sebe bez vodstva? Gledajte: najveći broj ovih anti-papa se pojavljuje na rodoslovnom stablu papinstva; i mora biti da je to apsurd koji je Baronije opisao; jer se Genebrado, veliki ulizica papa, usudio reći u svojim Kronikama (A.D. 901) 'Ovo je stoljeće nesretno, jer u skoro 150 godina pape su odbacili sve vrline prethodnika i postali otpadnici, ne apostoli.' Mogu misliti kako se slavni Baronije crvenio kad je priĉao o djelima ovih rimskih biskupa. Ako govorimo o Ivanu XI (931.) rođenom sinu pape Sergija i Marozije, on je napisao ove rijeĉi u svojim ljetopisima: 'Takav monstrum je sramotno gazio svetu rimsku crkvu'. Ivan XII (956.) je izabran za papu sa osamnaest godina, a pod utjecajem kurtizana nije bio ni malo bolji od svojih prethodnika. Žao mi je, preuzvišena braćo, što sam uzburkao toliko prljavštine. Neću govoriti o Alexanderu VI, ocu i ljubavniku Lukrecije; okrećem se od Ivana XXII (1319.), koji je zanjekao besmrtnost duše i kojeg je svrgnuo sveti ekumenski Koncil u Konstanci. Netko će tvrditi da je ovaj Koncil bio samo privatan; neka je bilo tako, ali ako mu odbijete priznati bilo kakav autoritet, logiĉan slijed je da morate smatrati nominaciju Martina V (1417.) ilegalnom. Što će onda biti s papinskim nasljeđivanjem? Možete li naći njegovu nit? Ne govorim o raskolu koji je obeĉastio crkvu. U tim nesretnim vremenima, papisnku stolicu u Rimu su zauzimala dva suparnika, a ponekad ĉak i tri. Koji je od njih bio pravi papa? Da još jednom zakljuĉimo, ponavljam, ako prihvatite nepogrešivost sadašnjeg rimskog biskupa, morate prihvatiti i nepogrešivost svih prethodnika, bez iskljuĉivanja ijednoga. Ali, možete li to uĉiniti kad povijest ustanovljava jasno kao dan da su pape griješile u svom nauĉavanju? Možete li to uĉiniti i podržati pohlepne, incestuozne, ubilaĉke, simonijske (prodavanje i kupovanje crkvenih službi) pape, kao namjesnike Isusa Krista? O, presveta braćo! Podržati takvu grozotu bi bila izdaja Krista gora od Judine. Bilo bi to bacanje blata u Njegovo lice. (Uzvici: 'Skinite ga sa propovjedaonice, brzo, zatvorite usta heretiku!')

Povratak Božanski nadahnutim svetim knjigama

Preĉasna moja braćo, zašto viĉete; zar ne bi bilo poštenije da odvažete moje razloge i dokaze na vagi svetosti? Vjerujte mi, povijest se ne može ponovo stvarati; ona je tamo i ostaje za vjeĉnost da protestira energiĉno protiv dogme papinske nepogrešivosti. Vi to možete prihvatiti jednoglasno, ali jedan glas će nedostajati, a to je moj! Monsinjori, pravi vjernici imaju svoje oĉi uprte u nas i od nas oĉekuju da ispravimo bezbrojna zla koja obešĉašćuju crkvu: hoćete li ih prevariti u njihovim nadama? Zar nećemo odgovarati pred Bogom ako propustimo ovu važnu priliku koju nam je Bog dao da izljeĉimo pravu vjeru. Iskoristimo priliku, moja braćo, naoruţajmo se svetom hrabrošću; uĉinimo snaţni i plemeniti pokušaj; okrenimo se nauĉavanjima apostola, jer bez toga nam ostaju samo greške, tama i laţna tradicija. Iskoristimo svoju pamet i inteligenciju i uzmimo apostole i proroke kao svoje nepogrešive gospodare s obzirom na pitanje nad pitanjima: 'Što ja moram uĉiniti da bih bio spašen?' Kad jednom to odluĉimo, postavili smo temelje svom dogmatskom sistemu, ĉvrsto i nepokretno na stijeni, trajno i nepodmitljivo i božanski inspirirano Svetim Pismom. Puni povjerenja izaći ćemo pred svijet i poput apostola Pavla, u prisutnosti slobodnih mislilaca, znat ćemo 'nitko drugi nego Isus Krist, On razapeti'. Pobijediti ćemo propovijedanjem 'ludosti na križu' (sic!) kao što je Pavao pridobio uĉene ljude Grĉke i Rima; a rimska crkva će imati svoju slavnu '89. (Clamorous viĉe: 'Silazi dolje! Van s protestantom, Kalvinistom, izdajicom Crkve!')

Vaši povici, monsinjori, ne plaše me.
Ako su moje rijeĉi vruće, moja glava je hladna. Nisam ni Luterov ni Kalvinov ni Pavlov ni Apolonov, nego Kristov'. (Ponovljeni povici: 'Anatema, anatema, izdajniku!')

Anatema? Monsinjori, anatema? Vi vrlo dobro znate da ne protestirate protiv mene nego protiv svetih apostola pod ĉiju zaštitu bih želio da ovaj Koncil stavi crkvu. Ali ako umotani u zavoje izađu iz svojih grobova, hoće li govoriti jezikom drugaĉijim od mojega? Što biste im rekli kad vam u svojim rukopisima pokažu da je papinstvo zastranilo od Evanđelja Sina Božjeg, koje su oni propovijedali i potvrdili na tako velikodušan naĉin svojom krvlju? Biste li im se usudili reći da nam je draže uĉenje naših vlastitih papa, našeg Bellarmin-a ili Ignacija Loyola od vašeg? Ne, ne, tisuću puta ne! Ukoliko niste zaĉepili uši da ne ĉujete, zatvorili oĉi da ne vidite, iskljuĉili svoj um da ne možete razumjeti. Ah! ako nas onaj koji vlada nad nama želi kazniti, uĉinivši da Njegova ruka teško padne na nas, kao što je uĉinio sa faraonom, nema potrebe da zove Garibaldijeve vojnike da nas odvuku od vjeĉnog grada. Dovoljno je dopustiti da uĉine Pia IX božanstvom, kako smo mi uĉinili boginjom blaženu Djevicu. Stanite, stanite, preĉasna braćo na odvratnoj i besmislenoj nizbrdici na koju ste sami sebe postavili. Spasite Crkvu od brodoloma koji joj prijeti tražeći jedino od Svetog Pisma pravila vjere u koja trebamo vjerovati i koja trebamo propovijedati. Ja sam svoje rekao: neka mi Bog pomogne!

kraj govora

Naše imbecilne hagiografije, umjesto ikakvog stava, navode da je ''papa nato rekao kako biskup Strossmeyer jako lijepo govori latinski''....!!! No Štroco, kako ga ''od milja'' i danas zovu ''njegovi slavonci'', ipak nije, kako je zaprijetio, pričekao da bude jedini koji će glasat protiv pa da po njega dođu ''pogrebna kola'' (? kakva sad pogrebna kola?  vidi tekst gore-), nego je ''skupa s još nekoliko kolega'' napustio Koncil (tako hagiografije). 

Tek što je bio izgovoren, odmah, istoga trena ovaj govor, ovdje inače izgleda skraćen, jer je navodno trajao tri sata--- što dovoljno govori o pristojnosti govornika--iskočio je iz štamparije u Leedsu, već preveden na engleski jezik i spreman za tisak. 

Ne bih sad još širila temu na biskupovu političko-kulturnu aktivnost, no možda će biti dovoljno spomenuti njegovo ničim izazvano oduševljenje za Vukov prijevod Novoga Zavjeta, odnosno, uz suradnju Đure Daničića, Biblije, na srpski jezik, a čije je raspačavanje biskup izravno novčano potpomagao.

Taj ''projekt'' da se Vuka Karadžića ugura za prevoditelja Novoga zavjeta, trajao je ukupno ni manje ni više nego skoro 30 godina, uz žilave otpore Srpske pravoslavne crkve koja je uporno odbijala poslanike Britanskog i stranog biblijskog društva, unatoč financijskim ponudama, jer je srpski stav bio da ne može prijevod Svetoga pisma raditi totalni ateist, blasfemni čovjek, psovatelj, svetogrdnik i možda još štogod; sve ocjene Vukova prijevoda bile su negativne, jer taj je prijevod doista prost, vulgaran, nenadahnut i netočan.  To ipak nije spriječilo masonsku braću da nađu nekog srpskog jezikoslovca koji će izvaliti da je taj prijevod ''najljepši spomenik srpskog književnog jezika'', a Hrvata što se tiče, oni su hvalitelja te britanske ujdurme već imali u liku biskupa Strossmeyera.

Tako će Štroci, na otvorenju JAZU koju se hagiografi sada mukom muče pretvoriti u HAZU, reći i povijesne riječi za razvoj biblijke znanosti u nas:  Štrosi je pohvalio prijevod, i rekao da se nada da je s njime možda neki novi sv. Jeronim izrastao iz naroda, posvećujući svoje talente tom preciznom i odličnom prijevodu ''na naš jezik'',kakav već imaju i s kakvim se mogu pohvaliti i drugi slavenski narodi (SIC: ''Besjeda preuzvišenog gosp. pokrovitelja, Rad, Zgb., Jazu 1867., knjiga 1, pp. 27-43). 

Sad, je li to bio cinizam, kurtoazija ili nešto treće, ne znam, ali činjenica je da je pod biskupom Štrosijem, Bog ga poživio od tada još sljedećih 38 godina, vukov prijevod prebačen na latinicu i neznatno kroatiziran od Bogoslava Šuleka, ''u liturgijskim terminima i osobnim imenima'', - sljedećih 100 godina - dakle do naše današnje BIBLIJE KS, bio najviše tiskan i raspačavan prijevod Biblije u Hrvata. Do toga su trenutaka, naime, Hrvati imali najmanje dva kompletna prijevoda Biblije, katančić 1831., i Škarić 1859-61., no ti prijevodi očito nisu bili dosta nekatolički , nisu bili po volji ni Britanskom društvu ni preuzvišenome pokrovitelju, i tako je ''zameo ih vjetar''.  No, Vukov prijevod već je posebna priča za sebe, a može se pročitati u doktorskoj disertaciji P. Kuzmiča, ''Vuk daničićevo Sveto pismo i biblijska društva...'', zagreb, KS 1983., te isti, u: ''Sawing the Word'', zbornik u povodu 200 godišnjice BBFS, Sheffield, 2004, cit. str. 266., google books.

Nastavak slijedi,  

beatrice.