Biskup R. Williamson jedan je između četvorice biskupa koje je osamdesetih godina konsekrirao nadbiskup Marcel Lefebvre, žestoki protivnik teorije i prakse II. Vatikanskoga koncila.
Nadbiskup je 1969. osnovao Svećeničku družbu sv. Pija X (SSPX) u koju su se okupili katolici-svećenici i vjernici neskloni duhu moderne, progresizma i olakog napuštanja tradicionalnih vrijednosti katoličanstva.
Zbog konsekracije biskupa mimo blagoslova Sv. Stolice, papa Ivan Pavao II., odnosno Kongregacija za biskupe, donijeli su 1. srpnja 1988. dekret o izopćenju tih biskupa. Papa Benedikt XVI. povukao je 21. siječnja 2009. taj dekret i tako izdaleka otvorio mogućnost razgovora o nasljeđu, učincima i duhovnim plodovima II. koncila.
Niti nekoliko dana nakon povlačenja ekskomunikacije, biskup Richard Williamson istupio je u javnosti govoreći za švedsku televiziju o svojim osobnim stavovima i povijesnim nedorečenostima u pogledu broja žrtava židovskoga holokausta te o tehničkim, fizikalnim i kemijskim pretpostavkama plinskih komora za masovno istrebljenje židova i drugih u IIWW.
Njegov istup podigao je veliku prašinu diljem svijeta, posebice s obzirom na trenutak u kojemu je plasiran u javnost - budući da biskupovi osobni stavovi i proučavanja nisu bili nepoznati ni prije -tako da ga je generalni poglavar Reda msgr. Fellay maknuo s položaja voditelja sjemeništa pored Buenos Airesa i zabranio mu daljnje komentare na povijesne teme. Dakako da je ovim istoga trenutka došlo u pitanje i povlačenje izopćenja, napose za biskupa Williamsona, pa sve do glasnih povika za ''kaznom'' i kriminalizacijom njegovih mišljenja.
No, još je bitnije da je time došlo u pitanje i bilo kakvo pretresanje II. Vatikanuma.
Prateći ovu temu, doznala sam usput i da je preispitivanje povijesnih činjenica o holokaustu zakonom zabranjeno, odnosno kriminalizirano zatvorskim kaznama, u SR Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, a bila je navedena na jednome mjestu i Francuska. Jednako sam tako doznala da po zatvorima ili u izbjeglištvu u slobodnome svijetu postoje ljudi koji su radili ekspertize, pisali knjige ili davali izjave o židovskome holokaustu a koje se ne poklapaju sa, prema čestoj sudskoj formulaciji, ''općepoznatim činjenicama'' o pogromu. Najzad, doznala sam i za ''index librorum prohibitorum'', knjige na tu temu koje se zapljenjuje i uništava, te se retroaktivno kriminalizira čak i kupce i čitatelje takvih knjiga, a ne ''samo'' autore. Tako i biskup Williamson, u polušali na kraju razgovora koji od jučer više nisam vidjela na youtube, kaže provokativnom tv snimatelju neka pričeka s emitiranjem dok ne izađe (mislim, iz Njemačke), da ga ne uhapse.
Povezivanje katolištva s nacizmom i neonacizmom kod nas je stalno tinjajuća tema, koja se naglo razgori svaki puta kada 'katolištvo u Hrvata'' i najmanje sklizne s kursa zadanoga, kako se čini, upravo liberalnim provedbama II. Vatikanuma. Nije ni čudo da je to stalno udaranje po glavi, uz ostale i mnogobrojne interne manevre i ovdje zasad nenabrojiva čudesa, rezultiralo onime što imamo danas: antikatoličku crkvu, koja ne prenosi ''poklad'' što su nam ostavile generacije i generacije prije, nego se bavi mitinzima, edifikacijom, karizmama, egzorcizmima, te sudjeluje u induciranju psihoza i gubljenju zdravog razuma ionako već odviše izmaltretirane nacije.
Stoga mi je bilo pravo otkriće kada sam , slijedom biskupa -nijekatelja, došla na stranice SSPX i tamo pronašla misli i stavove za koje smatram, u svom ograničenom znanju, da su izvorno katolički, ozdravljujući za um i utješni za dušu. Psihologizacija, subjektivizacija, lažni misticizam, nejasna mumljanja, prikrivanja, neizrečeni stavovi - sve to u najvećoj je mjeri odsutno iz jasnih i nedvosmislenih tekstova braće i suradnika iz Družbe sv. Pija X. Pa kako ih onda ne bi mrzili ''mnogi''?
Odsada ću, dakle, na ovome blogu, sustavno donositi prijevode s engleskog jezika tekstova SSPX, koliko mi to vrijeme bude dopuštalo. Tekstove ću prevoditi u opsegu koji ocijenim da je zanimljiv za hrvatsku javnost. Za originalnu verziju, navodim ispod web-stranicu gdje se tekstovi nalaze, pa vidite i prosudite i sami.
A ti, dobronamjerni čitatelju, ispravi me ako u čemu pogriješim: greške mi molim te reci nasamo, a pohvali me pred drugima.
Konferencija na Long Islandu, država NY, koju je nadbiskup Lefebvre održao u studenom 1983. godine
izvornik: www.sspx.org/miscellaneous/long_island_conference_1983.htm
Tiskano u časopisu Angelus u prosincu 1983.
Vjerujem da biste, poput svih tradicionalnih katolika, i vi danas
voljeli čuti kako stvari stoje: u kojoj su fazi odnosi između
Svećeničke Družbe Sv. Pija X (kod nas pogrešno prevođeno kao ''bratovština'', prim. prev.)
i Vatikana u Rimu.Dat ću vam, dakle, o tome kratak presjek.
Zašto održavam odnose s Rimom? Zašto i dalje odlazim u Rim?
Zato što mislim da je Rim središte katoličanstva, jer mislim
da bez Rima ne može biti nikakve Katoličke Crkve.
Iz toga proizlazi, ako je naš cilj naći načina
da ponovno uspravimo Crkvu, onda upravo
okrenuti ka Rimu, možda, s Božjom pomoću, možda ipak uspijemo
ispraviti tu situaciju. No ne može to jedan biskup sam, poput mene,
ne može jedan ispraviti cijelu situaciju u Katoličkoj Crkvi. Zato, eto, nastojim
i dalje odlaziti u Rim i zauzimati se za pitanje Tradicije.
Uvjeren sam, naime, da će samo putem tradicije Katolička Crkva
ponovno zadobiti svoj položaj, kako je to bilo prije II Vatikanskog Koncila,
i da je to sredstvo njezina istinskoga napretka. Reći ću vam odmah,
nemam nikakvih iluzija - situacija u Rimu je vrlo, vrlo teška.
Izložio bih ukratko cijelu situaciju, onako kako se
odvijala na Koncilu i kakva, na nesreću,traje i danas,
a to je da su, ustvari, postojale tri izdaje Crkve.
Sveta Crkva bila je izdana na tri linije, i to
na vrlo izravan i konkretan način.
Prva izdaja bila je izdaja sa slobodnim zidarima (masonima),
druga je bila izdaja s protestantima, a treća je bila
izdaja s komunistima.
Postojao je sporazum prije Koncila i tijekom Koncila,
kroz ljude opunomoćene od Crkve a koji su bili
instrumenti tih izdaja, naime, Tajništvo za jedinstvo kršćana,
koje je bilo posebno za to i oformljeno, i koje je vodio kardinal Bea
zajedno s mrgr. De Smedt-om, biskupom Brugesa, kao potpredsjednikom
i msgr. Willebrandsom, koji je poslije postao kardinalom Nizozemske,
kao tajnikom. To su bile osobe koje su poslužile kao instrumenti izdaje.
Postojali su izravni kontakti između kardinala Bea-e i masonske Lože
ovdje u New Yorku i u Washingtonu, s B'nai -Brithom,
židovskom ložom koja broji 75. 000 članova, te s ložama po cijelom svijetu.
Zašto je dolazilo do tih kontakata? Zašto je kardinal Bea
dolazio u ime Vatikana, u ime Rima, kakobi se sastajao s tim masonima?
Zato da bismo mi usvojili ''prava čovjeka'' na Koncilu. Kako smo ih
trebali usvojiti? Tako da usvojimo ''vjersku slobodu'',
koja je jedno od ''prava čovjeka''. Dakle, usvajanje ''vjerske slobode''
značilo je u načelu usvojiti ''prava čovjeka''unutar crkve.
No, ali, crkva je oduvijek osuđivala te deklaracije o ''pravima čovjeka''
koje su bile i načinjene protiv autoriteta Boga.
Druga izdaja bila je izdaja s protestantima. Msgr. Willebrands
bio je posebice zadužen za jačanje odnosa s
Ekumenskim vijećem crkava u Ženevi.Otišao je u Ženevu sklopiti
pomirbu s protestantima, i protestanti su mu rekli, dobro, pomirit ćemo se s vama,
možemo se svi ujediniti i raditi zajedno, no morate odstraniti sve u liturgiji
i u konceptu crkve što se ne slaže s protestantskim načelima. Dakle, kompletna
liturgija i kompletna struktura Crkve
trebala je biti modificirana i trebalo je donijeti novi Kanonski zakon
kako bi se uspostavila i počela provoditi ta nova struktura Crkve,
demokratska struktura. To je bilo ono što je obavio msgr. Willebrands.
Treća izdaja bila je isto tako preko msgr. Willebrandsa, i kardinala Bea-e,
kroz njihove sastanke s delegatima iz Moskve, u Konstantinopolu,
te u Grčkoj,s predstavnicima Pravoslavne Crkve,
patrijarhom Pimenom iz Pravoslavne crkve koga je delegirala Moskva.
Što je trebalo učiniti da bi se udovoljilo komunistima? Komunisti su zahtijevali
da na Koncilu ne bude nikakve osude komunizma, to prvo, a drugo,
da se maknu svi biskupi koji su se suprotstavljali
komunističkom režimu i da budu zamijenjeni biskupima suradnicima režima.
Eto, dakle, ti različiti zahtjevi, ''vjerska sloboda''
koju su zahtijevali masoni, promjena unutrašnjeg ustroja ,
promjena Konstitucija i liturgije što su ih zahtijevali protestanti,
te neosuđivanje komunizma i smjena biskupa, što su zahtijevali komunisti -
sa svime time se Crkva složila i tomu udovoljila. Crkva je rekla, da,
u redu, prihvatit ćemo ''vjerske slobode'', i upravo je msgr. DeSmedt,
potpredsjednik Tajništva za kršćansko jedinstvo, iznio na Koncilu shemu
o ''vjerskoj slobodi'', zajedno s kardinalom Bea-om, koji je stajao
iza njega i pružao mi podršku.
Pet puta su bili pokušaji da se tu shemu odbije,
pet puta su je oni donosili natrag, i najzad su uspjeli u tome
da je ''vjerska sloboda'' bila izglasana.
To je značilo, ponajprije, laicizaciju katoličkih država,
što je vrlo, vrlo teška stvar. Protestantima se također dalo
što su željeli, i vidjeli ste protestante nazočne
pri liturgijskoj reformi. Bili su ondje: šest protestantskih pastora
bilo je nazočno kod liturgijskih reformi, i pitali su te pastore,
što bi ih to možda moglo smetati u Katoličkoj Crkvi, i papa Pavao VI
učinio je sve što je mogao ne bi li im udovoljio. I tako, oni su
promijenili našu Misu kako bi udovoljili protestantima,
i to je ono što oni nazivaju ''ekumenizam''. A komunistima je bilo obećano,
neće biti osude komunizma na Koncilu, i komunizam nije bio osuđen.
Osobno sam donio 450 potpisa u tajništvo Koncila, sa svrhom da se osudi komunizam.
Osobno sam ih donio! Četiri stotine i pedeset potpisa biskupa bilo je odloženo u
ladicu i pokopano u tišini, dok se je katkad slušao zahtjev
jednog jedinog biskupa. 450 biskupa bilo je ignorirano.
Ladica je bila zaključana, ne, ne, rekli su nam, ne znamo ništa o tome,
neće biti nikakve osude komunizma. I smijenili su antikomunističke biskupe:
kardinala Midszentyja su zamijenili kardinalom Lekai-jem, kardinala Berana u Čeho-
slovačkoj zamijenili su kardinalom Tomasecom. Isto se dogodilo u Litvi,
i u Čehoslovačkoj: svi biskupi postali su svećenicima Pax- pokreta,
suradnici komunističkoga režima.
MOžete pročitati u knjizi ''Moskva i Vatikan'', kako su litvanski svećenici
napisali svojim biskupima jedno pismo u kojem kažu:
''Više ništa ne razumijemo: ranije, naši su nas biskupi
podržavali u borbi protiv komunizma i umirali su kao mučenici, neki su još po zatvorima,
drugi su mrtvi, mučeni jer su nas podržavali protiv komunista kako bismo ispunili
svoju dužnost kao svećenici, a sada nas vi biskupi osuđujete, vi nam govorite
kako se nemamo pravo oduprijeti, ispuniti naše poslanje, jer je to protivno komunističkim
zakonima, protivi se vlastima.''
Kako je to moguće? To je situacija u crkvi. To su te prave izdaje
koje su se dogodile!
Dakle, možete razumjeti da kada idem u Rim i kada odbijam
sam princip ''vjerske slobode'' koji je proglašen na tom Koncilu, oni mi
kažu ''moraš prihvatiti Koncil, moraš prihvatiti
liturgijske reforme''. I onda, ja odbijem. To nisu stvari
za šaliti se. ''Vjerska sloboda'' nije na Koncilu
bila izglasana tek tako. To je cijeli program. I kao posljedica toga,
zadnjih šest godina odlazio sam u Rim, svaki put da ih pokušam pridobiti
na reformu tog Koncila, da reformiraju sheme Koncila koje nisu u redu,
poput one o ''vjerskoj slobodi''.
Očigledno, susrećem se sa stalnim odbijanjem sa strane Vatikana, premda,
kada sam se osobno susreo s Papom krajem 1978., on se složio da imenuje
jednog posredovatelja između njega i mene, kardinala Šepera.
Onda je kardinal Šeper umro i Papa je imenovao kardinala Ratzingera.
No, mi se i dalje sudaramo s istim problemima. U zadnjem pismu
koje sam primio iz Rima, Papa i dalje iskazuje žaljenje što
nisam voljan prihvatiti sve akte Koncila, što nisam voljan prihvatiti
liturgijske reforme u Svetoj Crkvi. No, tu obrnutog smjera nema.
I zapravo, postoji još i dodatna prepreka, a to je novi
Kodeks Kanonskog zakona, načinjen u istome duhu o kojem sam vam
upravo govorio, u duhu Koncila, a to je loš duh. Očito, dakle,
ulazim u velike poteškoće. No, budući da su oni voljni sjesti
i razgovarati, tko zna? Svemogući Bog je svemoćan, - da im dade
osobito prosvjetljenje, i možda nam jednoga dana pođe za rukom
nagovoriti ih da prihvate ispravke Koncila, da se vrate Tradiciji
u liturgiji i Tradiciji u Crkvi. Dakako, posve sam svjestan
da će to biti to vrlo teško, jer evo je sada već šest ili
sedam godina kako idem u Rim da bih postigao taj cilj, a još uvijek smo
na početnoj točki. Kada, dakle, kažu da tražim kompromis s Rimom, nema govora
da bih ja oko ma čega pravio bilo kakve kompromise s Rimom - ja jednostavno
tražim povratak na Tradiciju, a što je jedini način da Crkva istinski
ponovno zadobije svoju savršenost i svoju svetost, kao prije.
Danas je situacija takva kakva je, i moram priznati, u ovome trenutku,
ne vidim neke velike nade. Jedini mali uspjeh koji se možda nazire je
taj famozni dekret koji je još na čekanju, još se odlaže,
dekret da se omogući svim svećenicima da služe staru Misu, da im se
ostavi tu slobodu i da ih se više ne proganja. Eto, taj dekret se trebao
pojaviti, i već tri godine oni o tome pričaju i tri godine se on
ne objavljuje. Jer, to morate shvatiti, sadašnja situacija u Rimu
je vrlo problematična. Modernizam je još svemoćan u Rimu.
Modernisti i progresisti kardinali su u većini: pa tako,
čak i ako ima jedan-dvojica kadinala koji su manje ili više
tradicionalisti i koji imaju barem želju vratiti se Tradiciji,
no, njih odmah zaustave petorica - šestorica kardinala koji imaju
svu moć i koji naprave pritisak na Svetoga Oca da zaustavi svaki
povratak Tradiciji. Oni sprječavaju i objavljivanje toga dekreta.
Oni govore papi: ''Ako objaviš taj dekret, ako daš slobodu stare Mise,
tradicionalne Mise, onda će sve što smo učinili od Koncila do danas
biti nepovratno izgubljeno''.
U Rimu se odvija prava borba između tih nekoliko kardinala-tradicionalista -
kardinala Oddija, kardinala Ratzingera, kardinala Pallazinija s jedne strane, te
svih ostalih kardinala progresista s druge - kardinala Casarolija,
kardinala Pironija, kardinala Baggija; i svi koji su u
Kongregaciji za bogoslužje: kardinal Casoria, s msgr. Virgiliom Noe-om,
te u Kongregaciji Vjere, msgr. Hamer, dominikanac, svi oni su modernisti
i svaki put kada se vide s papom oni kažu: ''a iznad svega, nikakvog okretanja
unazad, nikakvog povratka na Tradiciju, to ne dolazi u obzir''.
A onda, Papa nije čovjek od ''jake volje''. On izgleda čvrstim, no nije,
slab je. Vidio sam to kada sam bio kod njega u audijenciji. Bio je spreman potpisati
papir kojim mi daje slobodu, govoreći da ja i Svećenička Družba smijemo celebrirati
Tridentinsku Misu. ''O, pa nije važno, vi više volite tu Misu, o,
ako tako volite, nije važno, to je disciplinarno pitanje''. I tada, pozvao je
kardinala Šepera da mu kaže kako će biti posredovatelj između Pape i mene,
i kada je rekao kardinalu Šeperu: ''Na koncu konca, zapravo i nema mnogo
poteškoća u slučaju msgr. Lefebvrea. Možemo mu dati pravo da celebrira
Tridentinsku Misu sa Družbom..''. ''O, ne! povikao je kardinal Šeper,
''o, ne, Sveti Oče! Oni su tu Misu pretvorili u borbeni stijeg!
MI ne možemo prihvatiti.''A Sveti Otac bio je poput neposlušnog djeteta
uhvaćenog na djelu, izgledalo je da se uplašio, i rekao je , ''U redu, u redu.
Slušaj, ti popričaj s Monsinjorom,ja imam puno posla. Kardinal Baggio me čeka.
Ima puno posla.'' I onda je Sveti Otac otišao. To nije ponašanje jednoga pravoga pape!
Papa koji zna što radi. Trebao je reći kardinalu Šeperu. 'Slušaj, ja sam glavni,
znam što radim, i hoću potpisati takav i takav dokument za msgr. Lefebvrea.
Imam punu slobodu to učiniti!''
(........................................................................)
Važno je da uvijek ostanemo povezani s Rimom ako želimo ostati katolicima, čak i
kada se ne slažemo sa svime što se u Rimu čini. I mislim da je ta veza apsolutno nerazrješiva.
prijevod: beatrice; na slobodno raspolaganje javnosti
Nema komentara:
Objavi komentar