Aristocid u Hrvata: Zrinski i Frankopan i kontrola štete

"... on je poslušao savjete biskupa Borkovića i patera Forstalla"....

Petar Zrinski i Krsto Frankopan, posljednji hrvatski velikaši koji su na pragu Novoga vijeka mogli osigurati samostalnost i neovisnost Hrvatskog kraljevstva, bili su dozvani u Beč i potom na prijevaru mučki pogubljeni vjerolomstvom cara Leopolda I. Tako barem posvuda pišu školski udžbenici.  

No, teško je zamisliti da su ova dvojica prekaljenih ratnika i iskusnih ''političara'', čiji je rod dao ''oko 60 hrvatskih kraljeva i banova'', otišli na bečki dvor kao guske u magli, bez za njih vjerodostojnih jamstava  o osobnoj sigurnosti i neugroženosti. Ta, i sami su znali su spremali otcjepljenje Hrvatske od Beča i da lako mogu biti osuđeni s ''veleizdaje''.

Pitanje je, dakle, TKO su bili jamci, koji su hrvatskim velikašima na neki način garantirali da će se živi vratiti iz svoje posljednje audijencije? Da Habsburzi lažu i krše svoju riječ, to nije bilo ništa novo u stoljetnoj tradiciji  zajedničke države, a s obzirom na vojnu snagu ovih hrvatskih velikaša nije vjerojatno da bi ih Beč u to vrijeme mogao prisiliti  na nedobrovoljni dolazak  caru pred noge.  

Postojali su, dakle, SAVJETNICI, kojima se vjerovalo, čija se riječ slušala, i koji su nagovorili Zrinskog ... na ''pomirbu'' sa zakletim neprijateljima hrvatske neovisnosti. I poslušno, pokorno... vjerujući ''duhovnim savjetima"... kao janjad na klanje... otišli su njih dvojica, nepobijeđenih vojskovođa.. staviti glavu na panj. 

Dakako, posve je moguće da su i sami duhovnici, biskup Borković i pater Forstall koji se spominju u ovome tekstu, bili prevareni od svojih dvorskih ''veza'', moguće je da su i oni  putem neslužbene klero-diplomacije dobili uvjeravanja da će Zrinski i Frankopan biti na časnu carsku riječ pristojno primljeni i pušteni. Moralo je postojati neko 'duhovno', a opet izdajničko zaleđe, koje je s mjesta 'višeg' od carskog, berem u percepciji naših naivaca, moralo jamčiti siguran povratak. 

U današnjoj povijesnici sva krivnja se neumorno baca na ''bečki dvor'', na lažljivoga cara, na ugarske neprijatelje hrvatskih velikaša.. jedino nije dovoljno osvijetljena uloga dvorskoga državnoga  klera.  

No, dio odgovora možda će se jednom doznati kada i ako se uspije doznati, kome su i kojim putevima pripala neizmjerna imanja Zrinskih i Frankopana, koje su se hijene okoristile njihovom smrću, kako su razgrabljeni dvorci i napose posjedi zadnjih dviju hrvatskih velikaških loza? 

CUIUS BONO? rekli bi radoznali.

S obzirom na to da se sve do 1909.g. kada su njihovi posmrtni ostatci bili preneseni u zagrebačku katedralu, nije mogla naći nijedna crkva u kojoj bi se za hrvatske velikaše služila misa zadušnica, otvara se pitanje, kako to da 240 godina barem hrvatsko svećenstvo nije smjelo-htjelo odati počast hrvatskim velikanima? zar je bečka zabrana ''damnatio memoriae'', brisanja uspomene, bila baš toliko stroga i nepokolebljiva sve to vrijeme, čak i uz velike ''preporodne'' figure s polovine XIX. stoljeća? 

Premnoga pitanja oko povijesnih i istinitih okolnosti ovih stradalnika ostala su otvorena, a ostat će vjerojatno i dalje s obzirom na irelevantna taksonomijska pitanja današnjih historiografskih istraživanja u svezi s umorstvom Zrinskoga i Frankopana. 

O TRAGEDIJI I KULTU ZRINSKIH I FRANKOPANA

Piše : dr. Julije MAKANEC

Pogrješno je mišljenje, da je osjećaj narodnosti tek iza francuske revolucije postao značajan historijski faktor. Francuska revolucija tek je posljednja etapa mnogovjekovnog razvoja narodnosnog osjećaja, a nije njegov stvaralac. Naš veliki pravnik i historičar Vladimir Mažuranić u svojim Prinosima za hrvatski pravno-povijesni rječnik spominje, kako se već u srednjem vijeku dokumentima može utvrditi zaziranje naroda od naroda, ljubav domaćega jezika, osjećaj narodnog poniženja i nepravde, osjećaj zajedničkoga podrijetla u času opće opasnosti, te piše i ovo: "Pojedine sitne zgode, slučajne opaske historijskih osoba, crtice naoko neznatne, često nas preneražuju po svojoj nalici sa sadašnjošću". (Str. 379.).

Jedna je od takvih crtica i pismo Nikole Zrinskoga, brata nesretnoga Petra Zrinskog, što ga je pisao podžupanu zagrebačkom Ivanu Ružiću, a u kojemu možemo pročitati i ove riječi: "Svjestan sam, da sam Hrvat, i nikada se ne ću odroditi". Nikola Zrinski dakle veli, da zna da pripada hrvatskom narodu, znade da bi bila sramota i izdajstvo "odroditi se" t.j. odreći se svoga naroda i raditi protiv njega. To pismo nepobitno je dokument nacionalne svijesti hrvatskoga plemstva. Što ta svijest nije bila tako izgrađena kao danas, što je bila ograničena samo na politički aktivni dio naroda, mi to možemo žaliti, ali mi tu svijest kao historijski faktum ne možemo poricati.

Kad su Hrvati došli u svoju današnju domovinu, iz krila narodnoga niklo je i ratničko plemstvo hrvatsko, koje je kroz duga stoljeća bilo nosilac hrvatske državne ideje. Nema sumnje o tome, da bi bilo najbolje, da su Hrvati već u desetom vijeku imali državu, koja bi bila izgrađena na nacionalnim i socijalnim shvaćanjima dvadesetog vijeka, nema sumnje, da bi bilo najbolje, da tada nije bilo nepismenih, da su svi uživali jednaka prava, da su se svi natjecali u nesebičnosti i čovječnosti i svi bili sretni i zadovoljni. Kao što je god to nesumnjivo točno, tako je i djetinjasto to isticati. Zamjerati na pr. kralju Tomislavu, što nije imao demokratsku državu s općim i tajnim pravom glasa, bilo bi isto tako pametno kao i prigovarati mu, što je jahao konja, a nije se vozio aeroplanom. Ozbiljnu čovjeku nije potrebno dokazivati, da svaku historijsku epohu valja ocjenjivati po realnim mogućnostima, koje su u njoj dane. Kada se te realne mogućnosti uzmu u obzir, onda je lako uočiti, da Hrvati moraju biti sretni, što su imali svoje vlastito narodno plemstvo, jer to je u doba, kad je feudalizam vladao u čitavoj Europi, bio jedini način, da široki slojevi hrvatskoga naroda ne postanu žrtvom franačkih, mađarskih i austrijskih osvajača, koji bi narod hrvatski zbrisali s lica zemlje tako temeljito, da mu se danas ni za ime ne bi znalo.

Čitav razvoj europske historije od srednjega vijeka do danas tekao je u smjeru sve jačeg utjecaja širokih slojeva na razvoj političkih prilika, i taj je utjecaj bio razmjeran napretku njihove prosvijećenosti i organizacione sposobnosti. Kako su se god prilike razvijale u velikim europskim zemljama, tako su se razvijale i kod nas. U vrijeme kulminacije evropskog feudalizma bilo je nosilac državne ideje hrvatske narodno plemstvo, poteklo iz obitelji starih župana, što su ih Hrvati u vrijeme prvih svojih kraljeva sami birali kao svoje poglavare. U doba poslije francuske revolucije, kad je građanski stalež konačno skršio premoć feudalnih velikaša, koji su međutim već bili postali pripuzi dvorskog apsolutizma, hrvatski su građani nakon izvjesne periode mrtvila iz ruku hrvatskih plemića preuzeli svetu baštinu borbe za državnu i narodnu ideju hrvatsku, a u XX. vijeku, u vrijeme buđenja najširih narodnih slojeva, hrvatsko je seljaštvo glavni nosilac hrvatske državne i narodne misli. Baš ta tisućugodišnja borba za vlastitu narodnost i državnost, neoboriv je dokaz, da Hrvati nikada nisu bili služnički narod, da oni nikada u svojoj historiji nisu željeli da budu bilo čiji rob, da oni nikada nisu trpjeli i nikada ne će trpjeti vlast bilo kojeg drugog naroda nad sobom.

S izvjesnih se strana čuje, da su se posljednji Zrinski i Frankopan, s kojima se završava odsudna uloga plemstva u hrvatskoj državnopravnoj borbi, borili samo za svoje materijalne interese. Kad bi to bila istina, mi bismo to morali otvoreno priznati, pa makar kako nam teško bilo. Protiv klevete treba se boriti istinom i zato treba tu istinu najprije ogledati. Sedamnaesti vijek bio je vijek jačanja kraljevske centralne vlasti na račun vlasti velikaša, ali gubitak samostalne vlasti nije značio za velikaše gubitak na materijalnim dobrima. Još na dvoru Luja XV. vodili su velikaši takav život, da se rastrošniji i raskalašeniji nije mogao ni zamisliti. Zrinski i Frankopan mogli su postići najveće materijalne koristi od cara austrijskog Leopolda, samo da su bili spremni da budu oslonac njegove apsolutističke politike, koja je iz Hrvatske imala da napravi običnu austrijsku provinciju. Dvor je vanredno cijenio Petra Zrinskog i opisivao ga najlaskavijim priznanjima, što nije ni čudo, kad se uzme u obzir, da je Petra zbog njegova junaštva poznavala gotovo čitava kršćanska Europa. Šta sve ne bi dvor dao, da je toga slavnog velikaša mogao pridobiti za sebe! Ali Petar nije htio da postane sluga bečkoga dvora ni uz koju cijenu. Umjesto lagodnoga života, što ga je mogao imati kao austrijski sluga i Leopoldov dvorjanin, on je volio da izabere put časti, put otpora i borbe, put urotnički, put koji ga je na kraju krajeva stajao glave. Zrinski se uvijek borio s dugovima, financijsko stanje njegovo nikada nije bilo takvo, da bi s njime mogao biti zadovoljan. I umjesto da svoje energije posveti sređivanju svojih materijalnih prilika, on silne svote troši na rovarenje protiv austrijskoga dvora, na plaćanje svojih mnogobrojnih emisara i podmićivanje uglednih ličnosti, koje bi mogle poslužiti njegovim političkim ciljevima t.j. oslobođenju Hrvatske od habsburške vlasti.

Brat Petrov Nikola Zrinski na saboru hrvatskom od god. 1653. velikom se žestinom obara na grofa Emerika Erdödija zbog njegova okrutnog postupka prema seljacima-kmetovima. Grof Erdödi, blijed od uzbuđenja, ustaje i uzrujano odgovara, da se njegovi kmetovi nikoga ništa ne tiču i da nitko nema prava kritizirati njegov postupak prema njima. Nikola Zrinski, štiteći bijednoga kmeta izazvao je protiv sebe mržnju ovoga moćnog velikaša i poslije toga sabora kuća Zrinskih i kuća Erdödija žive u smrtnom neprijateljstvu. Sada treba upitati one klevetnike, koji u Zrinskima hoće da gledaju tek staleške egoiste, zabrinute jedino za svoju kesu, treba ih upitati ovo: Koji je egostički i materijalni interes mogao navesti bana Nikolu Zrinskog, da se zauzima za bijedne kmetove Erdödijeve i na taj način ovu moćnu velikašku obitelj otjera u naručje svojih protivnika baš u vrijeme kad je njegovo bistro državničko oko vidjelo konture buduće borbe, što će je kuća Zrinskih, kao najjači politički predstavnik Hrvatske, morati da vodi s jedne strane protiv turskoga barbarstva, a s druge strane protiv podmuklog habsburškog imperijalizma! Od toga je časa Erdödi stalno rovario i spletkario protiv Zrinskih, a kad je brat Nikolin Petar, pritiješnjen sa sviju strana tražio vezu s Turčinom, Erdödijevi su špijuni sve dojavili Beču. Tako je neprijateljstvo Erdödijevo, izazvano zauzimanjem bana Nikole za potlačeni puk hrvatski, bilo također jedan od uzroka tragične propasti Zrinsko-Frankopanske.

Kad je bana Nikolu Zrinskog god. 1664. razderao divlji vepar, spominje banov gost Bethlen u svojim memoarima, da su ljudi za njim plakali kao djeca za rođenim ocem. Kad je ban Petar uoči odlučnih priprema za ustanak naredio svećenicima na svome području, da sa propovjedaonica proglase, da se približuje kraj kmetstvu i robovanju, osjetilo se gibanje seljaka čak u Slovenačkoj. Njemački plemići u Štajerskoj i Kranjskoj vapili su za pomoć u strahu, da će se slovenački seljaci podići na noge protiv njih, da podupru Zrinskoga.

Pa kad se sve to zna, kad nepobitni historijski dokumenti ovako govore, kako se onda može tvrditi, da bi za hrvatskog seljaka bilo sasvim svejedno, da li u Hrvatskoj vladali Zrinski i Frankopani ili dotepeni njemački generali Auerspergi i Herbersteini sa svojom soldateskom, koja je palila i robila kuće seljačke, obeščašćivala djevojke i ljude stavljala na muke?

Da urota Zrinsko-Frankopanska uspije, to nije bilo samo u interesu tih dviju velikaških kuća, to je bilo u interesu čitavog hrvatskog naroda. Sasvim je sigurno, da bi čitava historija hrvatska krenula drugim putem, da su namjere Petrove uspjele, sigurno je, da bi nastali za Hrvatsku ljepši i časniji dani, negoli ih je dočekala iza mučeničke smrti njegove. Vijek iza smrti Petrove i Krstine najtužniji je i najsramotniji vijek naše historije. Plemstvo je nakon propasti najmoćnijih obitelji utučeno i sve više degenerira, borci za hrvatsku nezavisnost nestali su iz javnog života, a građanstvo i seljaštvo još nije dovoljno svijesno i prosvijećeno, da tešku borbu protiv moćnih dušmana primi na svoja pleća. Historičar Ferdo Šišić ovako karakterizira ovo stoljeće hrvatske historije: "To je doba propadanja, odnarođivanja i opće letargije. Nikakve ideje, ni domaće ni strane, ne uzbuđuju zamrla naroda, što više, taj isti uspavani narod počinje već da zaboravlja i svoj jezik". - To stoljeće bilo je stoljeće najstrahovitije narodne krize, što su je Hrvati do tada proživjeli, ali eto i tu je krizu žilavi narodni organizam sretno prebrodio.

Petar Zrinski i Krsto Frankopan odgojeni su u stoljetnim tradicijama svojih kuća, a u tim tradicijama glavnu je ulogu igrala borba protiv Turčina. Zato je shvatljivo, da Petar nikako nije htio da prihvati sugestije svojih mađarskih saveznika i potraži savez s Turčinom. Tek kad je vidio, da su mu se sve nade, što ih je stavljao u kršćansku Europu, izjalovile, da su ga izdali i Francuzi i Poljaci, da se lanci bečkoga apsolutizma sve više stežu oko Hrvatske, kad je ostao sam i očajan, tek onda je potražio veze sa sultanom. Ali kad je došlo do odluke, Petar se zaustavio. Sva se njegova unutrašnjost bunila protiv prijateljstva s vjekovnim dušmaninom hrvatskim, s Osmanlijom. On nije pošao putem, što ga je predlagao njegov bistri i odrješiti kapetan Bukovački, on je poslušao savjete biskupa Borkovića i patera Forstalla i - kad je već sve bilo prekasno - pokušao izmirenje s habsburškim dvorom. U toj njegovoj kolebljivosti, u tome, što nije na vrijeme shvatio da između njega i Beča ne može biti pomirenja i sporazumijevanja, jer su im interesi bili oprečni, u tome leži njegova tragična krivnja i glavni razlog njegove katastrofe. Čim je on sa svojim prijateljem Krstom došao u Beč uzdajući se u habsburšku benevolentnost, njegova je igra bila izgubljena. Tu ga je dvor imao u rukama i mogao je s njime raditi, što je htio.

Dok je Petar Zrinski sa svojim drugom stajao pred dvorskim sucima istražiteljima i uzalud pokušavao da se iskupi iz smrtonosnih mreža, kojima su ga opleli, carska mu je soldateska izbacila iz čakovačkog dvorca teško bolesnu ženu Katarinu, pljačkala njegovu imovinu i razgrabila mu svete uspomene otaca. Za Petra Zrinskog nije bilo milosti kod Habsburga. Bio im je odviše opasan. Ministar Lobkovic motivira prijedlog smrtne osude ovim riječima: " Dok je god Zrinski živ, car nije siguran ".

Ana Katarina Zrinski

......a nju i najmlađu kćer Zoru Veroniku 1670. interniraju iz Čakovca te šalju prema Austriji. Majka i kći zajedno su držane zatočene do veljače 1672., kada ih nasilno razdvajaju, odvodeći Zoru Veroniku k sestrama uršulinkama u Celovec, a Anu Katarinu u samostan dominikanki u Graz. Čitavo vrijeme zatočeništva banica se bezuspješno raspitivala o sudbinama supruga Petra Zrinskog i sina Ivana Antuna o kojima ništa nije znala. Odgovor nije dobila, a Petrovo oproštajno pismo, napisano dan prije dekapitacije, nikada nije primila.(draga braća dominikanci  izgleda ništa nisu mogli učiniti da jadnica udovica hrvatskoga bana  barem dozna što se događa i zašto ju drže zatvorenu)

Tri dana i tri noći pred svoju smrt Zrinski je proveo u mislima na svoju uništenu i osramoćenu obitelj, na nesretnu ženu i nejaku djecu svoju, koja su ostala među dušmanima bez njegove zaštite, mislio je na crn udes svoj i domovine svoje, tri dana nije uzimao hrane, i ujutro, pred izvršenje smrtne kazne, pao je u uzničkoj kapelici u nesvijest od tjelesne slabosti. Ali kad je stupio na stratište, kad je vidio pred sobom prestrašena i užasnuta lica, opet se u njemu probudila ponosna zrinska krv, i on je čvrstim i mirnim glasom rekao: "Ovi se siromasi više straše moje smrti nego ja sam". Umro je odvažno, bez straha, kao junak. Jednako preziranje smrti pokazao je i njegov drug Krsto.

Neposredno pred izvršenje smrtne kazne pročitana im je optužnica, koja je nikla iz temeljita proučavanja svega njihova djelovanja i njihove zaplijenjene korespondencije, i ta se optužnica sva rezimira u tvrdnji, da je Zrinski naumio odcijepiti Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju od austrijske carevine. Znači dakle, da mu optužnica priznaje, da je težio za nacionalnom nezavisnošću Hrvatske. Ta svjedodžba, ta krvava bečka optužnica, što su je Petar i Krsto slušali na svom samrtnom času, govori čistu historijsku istinu o ciljevima zrinsko-frankopanske urote, i tu istinu ne može više nitko ni pomračiti ni oboriti.

 (Novi grad Kraljevica, dvorac u kojemu su Zrinski i frankopan navodno ''kovali '' svoju ''urotu''.

(Početkom 18.st. u Novom kaštelu bio je austrijski zatvor u kojeg su se najčešće zatvarali politički neistomišljenici. U ta burna vremena bit će da je zatvor bio poprilično napučen.

Početkom 19.st. u Kraljevici nalazi se bolnica za takozvanu „škrljevsku bolest" (sifilis).

Godine 1881. zgrada Novog grada dolazi u vlasništvo sestara milosrdnica Sv. Vinka iz Zagreba i postaje popravilište za djecu. Samo dvije godine kasnije dvorac je prodan Isusovcima. Dvorac je zatečen u vrlo lošem stanju pa je obnovljen, sagrađen je drugi kat, a 1886. u Novom gradu se nalazilo 111 osoba, od toga 32 filozofa, 18 retoričara i 29 novaka skolastika. U dvorcu je bila vrlo bogata knjižnica. Zgradu od Isusovaca kupuje hrvatska vlada 1910. godine.)

Slaviti Zrinskog i Frankopana ne znači projicirati prošlost u sadašnjost. To znači samo biti pravedan prema vlastitoj prošlosti. Ne slave se Zrinski i Frankopani zato, što su bili feudalci. Feudalni sistem razvio se u golemu nepravdu prema seljaštvu, ali on je u općoj anarhiji iza propasti zapadno-rimskog imperija nastao kao nužni produkt historijskih i socijalnih sila i kroz duga stoljeća bio organizacioni princip čitavog evropskog društvenog i političkog života, dok se nisu ostvarili uvjeti, koji su omogućili njegovo uklanjanje. Na tom općem toku europske historije nisu mogli ni Zrinski ni Frankopani ništa promijeniti. Treba međutim istaknuti, da historijski dokumenti dokazuju, da Petar Zrinski nije pljačkao i mučio svoje kmetove, iako mu je nepravedno feudalno društveno uređenje davalo mogućnosti da to čini. Kao neoboriva istina stoji ovo: Petar Zrinski i Krsto Frankopan pali su na braniku hrvatske državne nezavisnosti.

Na Kosovu borilo se srpsko feudalno plemstvo za opstanak srpske države. Srpsko feudalno plemstvo bilo je tada kao i hrvatsko jedini politički aktivni dio naroda, a po svom socijalnom odnosu prema seljaštvu također se nije razlikovalo ni od hrvatskoga, a ni od bilo kojeg drugog europskog plemstva, a sigurno je, da su posljednji Zrinski i Frankopan bili humaniji i prosvjećeniji gospodari kmetu nego srpski kosovski plemići. Stjepan Radić, pišući u svome djelu "Suvremena Europa" (str. 50.) o kosovskom boju, nije napisao, da se napaćenog srpskog seljaka kosovska bitka nije ništa ticala i da on nema prošlost, nego samo sadašnjosti i budućnosti. Stjepan Radić napisao je o kosovskom boju ovo: "U njezinu (Srbijinu) padu bijaše toliko junaštva i toliko tragike, da je iz kosovske krvi nikla takova veličanstvena narodna epopeja, te pet stoljeća ropstva i rascjepkanosti ne mogaše srpskoga naroda oteti težnji za slobodom i jedinstvom: Srbija je na Kosovu polju klonula, ali ostadoše tu Srbi, da početkom XIX. stoljeća živom vjerom i seljačkom mišicom obnove srpsku državu i postave temelje srpskim nadama". Stjepan Radić dakle između starog srpskog feudalnog plemstva i suvremenog srpskog seljaštva ne ističe stalešku oprečnost, nego nacionalnu solidarnost. Kad je tako, onda i pravi sljedbenici i učenici Stjepana Radića moraju prema hrvatskoj prošlosti da budu bar toliko pravedni, koliko je Stjepan Radić bio pravedan prema srpskoj prošlosti.Loš je učenik Stjepana Radića, koji između posljednjeg Zrinskog i Frankopana, koji su pali na braniku hrvatske državne ideje, i suvremenog probuđenog hrvatskog seljaštva ističe stalešku oprečnost, a odbacuje nacionalnu solidarnost.

Grb Frankopana (Frangipani) - dva zlatna lava koji lome komad kruha

Treba napomenuti i to, da su Zrinski i Frankopani imali daleko teži i kompliciraniji položaj nego srpsko plemstvo na Kosovu. Dok je srpsko plemstvo imalo jasnu i čistu situaciju, dok je ono imalo da se bori samo na jednoj fronti, na fronti protiv Osmanlija, uživajući moralnu potporu čitave kršćanske Evrope, Zrinski i Frankopan bili su izdani od sviju, prepušteni sami sebi i svojoj nesreći, zapleteni u neprozirne diplomatske intrige i kombinacije, živeći stalno u dilemama, koje su razdirale i dušu i tijelo. Dok su udruženi neprijatelji Zrinskih i Frankopana bili daleko jači od srpskih protivnika na Kosovu, financijska snaga, a po tome i vojnička moć Zrinskog i Frankopana daleko je zaostajala za snagom ujedinjenog srpskog plemstva u kosovskoj bitci. Okupljeni nevjerom i izdajstvom, ojađeni u duši, Zrinski i Frankopan dugo su izdržali u neravnoj borbi, koja im je postupno lomila snagu duha i volje. Njihova je tragika daleko složenije i intimnije prirode nego tragika kosovskih junaka, pa zato nije ni mogla toliko utjecati na maštu širokih slojeva kao kosovska katastrofa, ali su se ipak njihovi krupni likovi duboko urezali u narodnu svijest.

U 7. knjizi Sabranih djela Ante Radića, pod naslovom Glavne misli hrvatske pučke seljačke stranke stoji ova rečenica: "Staro ili historijsko državno pravo vrijedi nama prije svega toliko, koliko vrijedi djedovska baština". (Str. 33.). Zatim se na str. 34. veli "U staro vrijeme vodili su borbu za naše državno pravo velikaši", a na istoj stranici mogu se pročitati i ove rečenice: "Svako pravo na svijetu propada, ako ga nitko ne brani". "Zato treba da na obranu našega prava ustane cijeli narod, pa i puk". Tim je rečenicama stajalište Ante Radića jasno utvrđeno.

A sada treba iz toga stajališta izvesti logičke zaključke.

Tko priznaje hrvatsko historijsko državno pravo kao pozitivan faktor u narodnom životu, tko u njemu gleda svetu djedovsku baštinu, taj ne može napadati kult Zrinskih i Frankopana, a da se dođe u sukob sa samim sobom, jer djedovska se baština mora čuvati, a ne smije se rasipati.

Tko kao Ante Radić u našem starom državnom pravu gleda gotov temelj, na kojemu hrvatski narod može dograđivati svoj dom (Sabrana djela, VII, str. 33.), taj ne smije napadati kult junaka, koji su pali na braniku toga državnog prava, a ako ga napada, onda siječe granu, na kojoj sjedi.

Klevetanje Zrinskih i Frankopana treba prepustiti nesavjesnom i vulgarnom cinizmu onih, kojima nacionalna historija uopće ne znači nikakvu vrijednost i koji se u duši protive i samom opstanku nacija kao posebnih političkih i kulturnih cjelina. U tome se pitanju svijesni i izgrađeni Hrvati i oni nikada ne mogu naći na istom terenu, dok sami sebe dobro razumiju.

(Tekst dr. Julija Makanca, objavljen u Hrvatskoj reviji, god. X/1937, br. 5, str. 225.-230.)

Jednu kćer ZRINSKOG su spasili TURCI, a prenesretna udovica ostali potomci zaglavili su u katoličkim samostanima, nasilno ''zaređeni'' ili pak utamničeni: kod dominikanaca, klarisa, uršulinki.. da bi se zatrlo hrvatsko aristokratsko sjeme.

"Petrova je udovica, dobrotvorka, književnica i diplomatkinja Ana Katarina Zrinski Frankopan (1625.-1673.) zatočena u dominikanskom samostanu u Grazu gdje je poludjela i umrla. Pokopana je dominikanskom samostanu u Grazu. Najstarija Katarinina i Petrova kći Jelena(1643.-1703.) i majka pobunjenika Franje II. Rakoczyja, nakon borbi protiv dvora pod turskom je zaštitom, zajedno s drugim suprugom i vođom mađarskih pobunjenika Mirkom Thökölijem, izbjegla u maloazijsku Nikomediju, umrijevši u Carigradu prirodnom smrću. Judita Petronila(1652.-1699.) dragovoljno se zaredila u zagrebačkom samostanu sestara Klarisa. Godinu dana nakon očeva pogubljenja, jedanaestogodišnja kćiZora Aurora Veronika (1658.-1735.) nasilno je zaređena u celovačkom uršulinskom samostanu. Njihov sin i časnik carske vojske Ivan Antun Baltazar Zrinski (1651.-1703.), utamničen je u Grazu pod lažnom optužbom za savezništvo s Tatarima i bez sudske presude,"

Zrinski, Nadasdy (ugarski ''urotnik'',također dekapitiran), Frankopan

                         

Peticija za biskupa R. Williamsona

Tko je pratio ''aferu'' s biskupom Williamsom i želi potpisati peticiju upućenu SSPX-u da stane u zaštitu biskupa, može potražiti i potpisati peticiju na ovim mrežnim stranicama:

tekst peticije na engleskom pročitajte ovdje: http://petitions.tigweb.org/FSSPX?view=comments

Potpišite ovdje: http://petitions.tigweb.org/FSSPX

http://revisionistreview.blogspot.com/

Podmukli manevar švedske televizije, koja je emitirala razgovor s biskupom Williamsonom tri dana prije nego što je trebao biti objavljen dekret  pape Benedikta XVI o povlačenju izopćenja četvorice biskupa pripadnika Družbe sv. Pija X. (SSPX), urodio je raznim, i željenim i neželjenim plodovima. Željeni plodovi su unošenje razdora i nemira u Crkvu, divide et impera, blaćenje Crkve zamjenama teza (kao da je povlačenje crkvene disciplinske mjere izopćenja, koja je bila izrečena zbog nekanonskoga zaređenja biskupa, isto što i potvrda mišljenja o manjem broju žrtava židovskoga holokausta nego što je ''službena'' verzija, a to se onda bez veze s mozgom naziva ''poricanje holokausta''), te najzad nanošenje štete teološkom i pastoralnom djelovanju SSPX-a, koje će biti ''stavljeno na dnevni red'' ne zbog zahtjeva koje već 40 godina iznosi o pogubnim rezultatima II Vatikanskoga koncila, nego zbog povijesničarskih stavova jednoga svojega biskupa.

Povrh svega, medijska svjetska haranga na biskupa Williamsona - dakle, posredno na SSPX - dakle posredno na Vatikan i Katoličku Crkvu - šamar je svim katolicima vjernicima  ma gdje bili, i debelo upozorenje - da im je strogo zabranjeno bilo kakvo objektivno prekapanje po nedavnoj prošlosti, te bilo kakav pokušaj dolaženja do povijesne istine o događanjima u IIWW. Hrvati su tako jednostavno ustaše, NDH je jednostavno zločinačka tvorevina, drug Tito je jednostavno mesija, i drugovi SUBNOROVCI su jednostavno antifašisti?

Revizija nedavne povijesti danas je postala povijesna nužnost, i ta spoznaja prvi je od neželjenih plodova harange na biskupa Williamsona.  

Drugi neželjeni plod jest taj da su mnogi ljudi , poput recimo mene, prvi puta i čuli za SSPX, koja sa svojih 500 crkava i bogoštovnih mjesta (kapelica i sl.), te s oko 600.000 vjernika -tradicionalnih katolika (ovo su podaci s hrvatskog weba deutsche welle, dakle od komunističke partije Njemačke i stasija), baš i nije zanemariva unutarcrkvena skupina. Iz dokumenata koji su objavljeni na web stranici Družbe, vidljivo je nepogrešivo da se oni već 40 godina suprotstavljaju kvarenju Crkve iznutra, infliktraciji masonskih i libertinskih biskupa i kardinala, te esencijalnim krivovjernim promjenama crkvenih učenja, naputaka i dogmi. 

Nažalost, u ovome trenutku, pokazuje se da niti SSPX nije voljna prekoračiti granice svojega zahtjeva za ''povijesnom revizijom'' izvan pitanjaII. Vatikanuma, barem utoliko što bi podržala PRAVO svakog pojedinca, pa tako i biskupa Williamsona, na objektivnu informaciju o POVIJESNIM ČINJENICAMA. 

Zašto je to tako nedopustivo, htjeti doznati što se stvarno događalo? Tko kaže da prava povijesna istraživanja ne bi dokazala da je , npr., žrtava židovskoga holokausta bilo 10 milijuna, a ne ''samo'' šest, kako se tvrdi? I što onda ako ih je bilo 2 miljuna? zar to nije jednako užasno? - osim ako netko već odavno ne zna ''istinu'', i ako ima koristi od manipulacije lažima. 

Nas u Hrvatskoj , taj zahtjevan i nužan posao ''revizije'' tek čeka.

Tko zna, hoće li se i među našim biskupima naći koji da progovori za Istinu, a što bi bolje svjedočilo za Isusa Krista od svih njihovih karizmatskih pokreta ukupno?

Napad na Crkvu iznutra

Čitam tekstove SSPX na njihovom službenom web site-u,  www. sspx.org, i čini mi se kao da čitam najnapetije krimi-štivo na svijetu.

Čovjek, nadbiskup, Njegova Ekselencija Marcel Lefebvre, piše o zbivanjima na II. Vatikanskom koncilu.

Laži, podmetanja, spletke, prevare, obmane, širenje dezinformacija... Jednom riječju, teorija i praksa demokracije, ali ovaj puta ne tamo gdje ta praksa spada, - jer u obmani i laži je sama srž te takozvane ''demokracije'', najgorega i najpokvarenijega od svih društvenih sustava - nego se taj ''curriculum'' uspio sada definitivno ugnijezditi i u samome srcu Crkve.

Oduvijek je, dakako, i unutra i vani bilo pokvarenjaka, mutikaša, spletkara i persona sa zadnjim primislima na umu.Ali nekad davno, davno, prije ciglih 50-ak godina, ONI su se morali sramiti i sakrivati, koliko god inače besramni bili, i morali su dobro paziti da ih se ne otkrije u njihovim podlostima.

Danas, situacija je obrnuta: pošteni se ljudi moraju sklanjati i paziti da nikome ne upadnu u oči, ili, parafraziram, ''laži se izvikuju po trgovima, a istina se skriva po kutovima''!

Prije malo manje od tih puno puno godina, recimo dvadeset, sudjelovala sam u prijevodu jedne knjige za koju sam tada, u mladosti i neznanju, mislili da je jako 'napredna''.

Bila je to knjiga Hansa Künga, crkvine ''crne ovce'', ''najmlađega'', kako se volio pohvaliti, ''sudionika II. Vatikanuma''. Bilo je očito da je on, u žaru svoje mladosti  jednako koliko i u promućurnosti svojega konformizma, bio malo prerevan provoditelj liberalističkih ideja, gotovo ''zelot'' crkvene demokracije,  rječju, istrčao je prerano i predaleko bacanjem sjene sumnje na jedan od temeljnih postulata katoličanstva, kršćanstva, i ako hoćete, za mene vjere uopće,  (čisto zbog pitanja je li Isus Bog, a inače, nije bitno) a to je Marijino djevičanstvo NAKON što je rodila Isusa, ili, hrvatski, ''vazda Djevica''.

No, i da vidimo kako ga je 'inkvizicija'' kaznila? Izgubio je pravo UČITELJEVANJA (ali ne i službe) i u ''crvenom Tübingenu'' sagradilo mu je za kaznu čitav Institut, Ekumenski institut, kojemu je desetljećima bio na čelu. Pozivalo ga godinama na šminki šminki sastanke u Davosu, bankari, naftaši, oružje i svjetska financijsko-politička krema, vjerojatno da im održi koje predavanje na temu ''ljubi bližnjega svoga'' (ali tako da ga ne posaugaš odmah, nego natanane). To je dečko koji je i prije nekoliko dana, evo, u članku u Süddeutsche Zeitungu, izjavio, kako bi bolje bilo ''da je na čelu Crkve Obama, nego Ratzinger'', jerbo je Benedikt ''unteachable in matters of birth control and abortion, arrogant and without transparency and restrictive of freedom and human rights."

No, a kakvu je prođu Hans imao kod nas Hrvata? 

Jedne mračne jesenske večeri, iza 22h, kada su se svjetla po uredima već odavno pogasila, bile smo pozvane na sastanak s pok. J. Turčinovićem u KS na Marulićevom/Mažuranićevom trgu, u uvjetima potpune konspiracije, povodom potpisivanja ugovora o prijevodu i izdavanju Küngove knjige . U uredu nije bilo osim nas troje žive duše, noćna neonska svjetla su prigušeno žmirkala, i mi smo se svemu tome smijuljile. Možete li predložiti recenzenta? ne, ne može, to moramo naći same. 

No, prof. Turčinović je nedugo potom umro, i knjiga je ostala visjeti u zraku sljedećih 15 godina, dok nije izašla u posve drugog nakladnika.

A sad, od koga smo se mi to skrivali? Je li to pok. kardinal Kuharić bio dežurna babaroga koja zaviruje po ladicama? Od koga je urednik Turčinović mislio dobiti ''imprimatur'', odnosno zeleno svjetlo, kada je potpisivao taj ugovor?

I najvažnije: znači li to da je Crkva u Hrvata, onda i sada odnosno ''vazda'', bila na prsobranu KATOLIČKE tradicije, konzervativna iz uvjerenja a ne iz računice? Umiljato janje dvije majke sisa, jedino se pitam može li jedna od tih majki biti ovca, a druga hijena ili prasica?  

Kako bilo, Hans Kung je ovdje bio dobrodošao, ali gledano statistički besplodan. 

Crkvu u Hrvata, ni onda ni sada ni vazda, nije trebalo urušavati na pitanju katoličke tradicije, jer je ona to vrlo rado obavljala i sama. Trebalo je samo podržati te napore, i pojačati ZBRKU i ZAMJENU sadržaja u pojmovima, tako da se učini da je pojanje, mumljanje, lažna mistika, neum i mistifikacija (= to znači, proizvodnja magle), ona prava tradicija na koju se treba hrvatski katolik ''nadovezati''.

Baš nas briga je li ili nije 'vazda Djevica', i kako je to uopće moguće, fizički i nadfizički, i odakle su to Učitelji Crkve izvadili, valjda su iščačkali iz nosa kad im je bilo dosadno na tim dugačkim i zamornim povijesnim Koncilima, i što sve ta djevičanska činjenica znači, i koje su njezine posljedice u stvarnome životu, danas kao i vazda.... e, to ne. Nego: kad će se ona nama već jednom ukazati,  izvesti par svjetlosnih efekata, te usput dati materijala i onoj drugoj strani da može trtljati o ''vanzemaljcima'' - pa da tako ''učvrstimo'' svoju slabu vjeru?? 

Kakva je ta vjera koja ne traži svoju vertikalu iznutra, iz logosa i uma, nego stalno treba neke dijalektičke štake osjetilnoga izvana, čudesa i znakove, po onoj Pavlovoj ''Židovi zahtijevaju znakove (čudesa) , a Grci traže mudrost (sophia)'' - stih koji će spremno poslužiti protestantima da izrugaju ovo drugo (pusti filozofiju!), a subjektiviziraju ovo prvo (Luther i njegove ''objave'' dobijene na nužniku)  - pa tako imamo danas  zloupotrebu i silovanje jednoga i drugoga, zdravoga razuma koliko i nadnaravnih principa. 

Paradoksalno je dovoljno, no zato ne i manje istinito, da je ''projekt međugorskih ukazanja'' s popratnim prodorom karizmatizma osamdesetih godina u Hrvatskoj (kasnimo, al smo zato bučni) - jednako svetogrdan  a za naciju i opasniji nego što je ono uobičajeno i već odavno poznato protestantsko ruganje na ''vazda Djevica''. U tom smislu, Crkva u Hrvata ne samo što nije ''tradicionalna'', nego je ona, dapače, potiho za sebe i revolucionarnija nego što je to Revolucija od nje ikada tražila.

Dijalektički materijalizam prerušen u 'tradiciju'' - nije li to ''negacija negacije'' sve do konačnog riješenja u nihilizmu?

Crkva u Hrvata na najboljem je putu da eksterminira samu sebe, - u duhovnom smislu, dakako, jer materijalno je sebe osigurala. One preružne nakaradne betonske zgradurine koje je u međuvremenu ''izgradila'' samo su izvanjski izraz njezine unutrašnje ružnoće i besmisla. U francuskoj revoluciji, te slijedom dalje u Oktobarskoj, kineskoj, itd., revolucionari su od vrhunski lijepih crkava pravili štale, konjušnice i stovarišta. Crkva u Hrvata skratila im je posao, pa zgrade toga tipa gradi sama.... što na to reći?

Iz tektova Družbe sv. Pija X. koje donosim i donosit ću u prijevodu, mogu se po mom mišljenju prepoznati nedavni povijesni korijeni toga zla, u točno preciziranim momentima II Koncila u gornjem prijevodu. (kako danas nisam stigla prevoditi, novi nastavak ide sutra ili noćas. )

To zlo je dakako i dublje, korak dalje ide recimo  do Strossmayera, i ostalih masonskih svetih krava naše povijesti XIX. stoljeća. Već gore prevedeni prvi tekst pokazuje barem u kratkom bljesku, ulogu ''našega'' njihovoga kardinala Šepera, a ne treba imati preveliku maštu pa zamisliti koju je ključnu ulogu taj čovjek držao na dvoru Ivana Pavla II, u pogledu svega, obrazovanja domaćih svećenika, doktorata, komisija, sinekura, položaja, i uopće svega na što jedan došaptavač  uloge može utjecati. Obraćanje biskupa Strossmeyera I. Vatikanskom koncilu donosimo ovdje onako kako smo ga, neprovjereno, pronašli na Internetu, tako da možete ocijeniti sami kakva je to ''tradicija'' koja nam se do dan danas ''prenosi''.  

Taj govor objavio je doduše jedan site s britanskom ekstenzijom, co.uk, no budući da je to objavljeno radi glorifikacije i na pohvalu, o demokratskim crkvenim tekovinama, onda sam ocijenila da je dovoljno vjerodostojan da ga preuzmem.  Namjerno nisam ispravljala razne pravopisne i dr. pogreške, da bi se bolje vidjelo podrijetlo ovoga prijevoda. [da nije Moša Pijade, u predahu prevođenja ''Kapitala''? ]. Prava je sramota da nam drugi moraju objavljivati ono što smo već odavno morali apsolvirati sami.

Josip Strossmayer (1815-1905)
Vatikan, 1870

Govor Josipa Juraja Strossmayera u Vatikanu povodom proglašenja dogme o papinoj nezabludivosti na 1. vatikanskom koncilu

izvornik: http://members.lycos.co.uk/inlineradv/Strossmayer.htm

Početak Strosmajerova govora :

Preĉasni oĉevi i braćo: Iako s mirnom i slobodnom savijesti pred Bogom koji živi i vidi me, ipak sa strepnjom, otvaram svoja usta u vašoj prisutnosti na ovom zboru. Otkada sjedim ovdje s vama, pratim s pozornošću govore održane ovdje u dvorani, nadajući se svim srcem da će zraka svijetla odozgo sići i prosvijetliti oĉi mog razumijevanja i dozvoliti mi da odobrim propise ovog svetog ekumenskog Koncila sa savršenim poznavanjem sluĉaja.

Proučavanje Starog i Novog Zavjeta:

Obuzet osjećajem odgovornosti, zbog kojeg ću odgovarati Bogu, odredio sam sebi prouĉavanje Staroga i Novog Zavjeta i to sa najvećom ozbiljnošću i pažnjom, i zapitao sam ove preĉasne spomenike istine da mi obznane je li Sveti Papa, koji ovdje predsjeda zaista nasljednik Sv.Petra, namjesnik Kristov i nepogrešivi crkveni otac. Kako bih razrješio ovo znaĉajno pitanje, bio sam primoran ignorirati sadašnje stanje stvari, i prenjeti se umom, s bakljom evanđelja u svojoj ruci, u dane kada nije bilo ni Ultramontanizma (1), ni Galikanstva (2) i kada je Crkva za svoje oce imala Sv.Pavla, Sv.Petra, Sv.Jakova i Sv.Ivana, oce kojima nitko ne može zanijekati njihov božanski autoritet, a da ne posumlja u ono što nas uĉi Sveta Biblija, koja je preda mnom i koju je Trentski Koncil proglasio pravilom vjere i morala.

[(1)Ultramontanizam: pokret 19.stoljeća koji je zastupao centralizaciju sve moći i autoriteta u papi, tako da svi politiĉki, intelektualni i religiozni stavovi rimokatolika budu određeni Rimom. Ultramontanizam je bio usvojen Vatikanskim koncilom 1870. Iako je II Vatikanski koncil (1962.-1965.) trebao okrenuti rimsku Crkvu prema decentralizaciji, Ultramontanizam još uvelike vlada. (2)Galikanizam: Otpor papinskom prodiranju ili dominaciji u Francusku.] - ovo objašnjenje nije moje, Beatrice, nego je od urednika co.uk.  stranice - 

Zatim sam otvorio ove Svete stranice. Pa, (hoću li se usuditi to reći?) nisam našao ništa što ni izbliza, a ni izdaleka potvrđuje mišljenje Ultramontana. Štoviše na moje veliko
iznenađenje, u apostolsko doba, ne nalazim nikakvo pitanje papinstva, nasljednika Sv.Petra i namjesnika Isusa Krista, ništa više nego Muhameda koji tada nije postojao. Vi, monsinjore Manning, ćete reći da bogohulim, vi monsinjore Fie da sam lud. Ne, monsinjori, ja ne bogohulim i nisam lud. Sad, proĉitavši ĉitav Novi Zavjet, izjavljujem pred Bogom (sa rukom uzdignutom prema tom velikom raspelu) da nisam pronašao nikakav trag papinstva kakvo postoji u ovom trenutku. Nemojte mi uskratiti vašu pažnju, preĉasna braćo, i sa vašim mrmljanjem i prekidima nemojte opravdati one koji kao otac Hyacinthe kažu da je ovaj Koncil ništa, već da su naši glasovi ovdje od poĉetka određeni od vlasti. Kad bi to bio sluĉaj, ovaj skup, u koji su uperene oĉi cijelog svijeta, upao bi u najsramotnije nepovjerenje. Ukoliko ga želimo napraviti velikim, moramo biti slobodni. Zahvaljujem njegovoj Visosti monsinjoru Dupanloupu, za znak odobravanja koji mi daje glavom: ovo mi daje hrabrosti da nastavim.

Isus nije dao nikakvu prevlast Petru:

Čitajući dalje Svete Knjige sa pozornošću kojom me osposobio gospodin, nisam našao ni jedno poglavlje, niti jedan mali stih u kojem Isus Sv.Petru daje prevlast nad apostolima, njegovim suradnicima. Ako je Šimun, Jonin sin, bio ono što mi smatramo njegovom Svetosti Piom IX danas, divno je što mu nije rekao: 'Kada ja uzađem do svog Oca, svi morate slušati Petra kao mene. Ja ga uspostavljam svojim namjesnikom na zemlji.' Ne samo da Krist ne govori ništa o tome, nego uopće ne misli da bi crkvi trebao dati glavu (??! B. ). Kada obećaje svojim apostolima da će suditi 12 izraelskih plemena (Matej,19:28), obećaje im 12 prijestolja, jedno za svakoga, bez govora o tome da bi jedno bilo uzvišenije od drugih - a pripadalo bi Petru. Zasigurno, da je želio da to tako bude bio bi to i rekao! Što zakljuĉujemo iz ove reĉenice? Logika nam govori da Krist nije želio uĉiniti Sv.Petra glavom apostolskog zbora. Kad je Krist poslao apostole da osvoje svijet, svima je dao obećanje Duha Svetog. Dozvolite mi da ponovim: da je želio uspostaviti Petra za svojeg namjesnika, bio bi mu dao zapovjedništvo nad Njegovom duhovnom vojskom. Krist je kao što kaţe Sveto Pismo – zabranio Petru i njegovim sudruzima da vladaju ili da primjenjuju vlast ili da imaju autoritet nad vjernima kao pognaski kraljevi (Luka,22:25). Da je Sv. Petar bio izabran za papu, Isus ne bi tako govorio; već kao što naša tradicija govori, papinstvo u svojim rukama drţi dva maĉa, simbole duhovne i svjetovne moći. Jedna stvar me zaista iznenadila. Premećući je u svojoj glavi, rekao sam sebi, da je Petar bio izabran za Papu, bi li njegovim suradnicima bilo dozvoljeno poslati ga sa Sv.Ivanom u Samariju da navješta evanđelje Sina Božjega? Što bi vi mislili, preĉasna braćo, ako bi mi sada u ovom trenutku dozvolili to sebi i poslali njegovu Svetost Pia IX i njegovu excelenciju monsinjora Plantiera da idu Patrijarhu u Konstantinopol tražiti od njega da stane na kraj istoĉnom raskolu? Ali tu je jedna još važnija ĉinjenica. Ekumenski Koncil je održan u Jeruzalemu kako bi se odluĉilo o pitanjima koja djele vjerne. Tko bi bio sazvao ovaj Koncil da je Sv.Petar bio Papa? Sv.Petar. Pa, ništa od ovog se nije zbilo. Apostol je sudjelovao na koncilu, kao i ostali, međutim nije on bio taj koji ga je sazvao već Sv.Jakov [prim. Beatrice: otuda, inače, i ''jakobinci], i kada su odluke bile objavljene, bilo je to u ime apostola, starješina i braće (Djela 15). Radimo li tako i mi u našoj Crkvi? Što više preispitujem, preĉasna braćo, to sam više uvjeren da u Svetom Pismu Jonin sin ne izgleda kao prvi. Pavao i apostoli šute o papinstvu Sad, dokle, mi uĉimo da je Crkva izgrađena na Sv.Petru, Sv.Pavao (ĉiji autoritet je van sumnje) kaže u svojoj poslanici Efeţanima 2:20, da je izgrađena na temelju apostola i proroka s Isusom Kristom kao glavnim ugaonim kamenom. Isti apostol toliko malo vjeruje u nadmoć Sv.Petra da otvoreno krivi one koji tvrde, mi smo Pavlovi, a mi Apolonovi (1.Korinĉanima 1:12), kao i one koji kažu, mi smo Petrovi (Kefini).

Tako, ukoliko je posljednji apostol bio namjesnik Kristov, Sv.Pavao bi sigurno pripazio da ne ukori tako strogo one koji su pripadali njegovim suradnicima. Isti apostol, nabrajajući službe u Crkvi, spominje apostole, proroke, evangeliste, pastire i uĉitelje. Da li bi onda trebali vjerovati, preĉasna braćo, da bi Sv.Pavao, veliki apostol poslan poganima, jednostavno zaboravio prvu od ovih službi, papinstvo, da je papinstvo bilo božanski status? Zaboravnost mi se uĉinila toliko nemogućom, isto kao da povjesniĉar ovog koncila ne spomene ni jednom rijeĉju njegovu svetost Pia IX. (Nekoliko glasova: 'Tišina, heretiĉe, tišina!')

Smirite se braćo moja, još nisam završio. Zabranjujući mi da nastavim, pokazujete svijetu da ste u krivu zatvarajući usta najmanjem ĉlanu ovog skupa. Nastavljam. Apostol Pavao ne spominje ni u jednom od svojih pisama upućenim raznim crkvama, Petrovo prvenstvo. Da je to prvenstvo postojalo, jednom rijeĉju, da je Crkva u svom tijelu imala vrhovnu glavu, nepogrešivu u nauĉavanju, zar bi to veliki apostol poganima bio zaboravio spomenuti? Što govorim? On bi zasigurno bio napisao dugo pismo o ovoj svevažnoj temi. Bi li onda, kao što je i bilo kada je uspostavljena kršćanska doktrina, bila zaboravljena osnova, kljuĉ? Sada, ukoliko ne držite apostolsku crkvu heretiĉkom (što nitko od nas ne bi poželio, niti se usudio reći), moramo priznati da Crkva nikada nije bila ljepša, ĉistija, ni svetija nego u danima kada nije bilo pape. (Uzvici: 'Nije istina!; Nije istina!?) Neka monsinjor di Laval ne govori 'Ne' jer ako bi se tko od vas, moja preĉasna braćo, usudio misliti da je Crkva koja danas ima papu kao svoju glavu, više u vjeri, ili je ĉistija u svojem moralu od apostolske Crkve, neka to kaže otvoreno u lice svijetu, jer ovdje je centar iz kojega naše rijeĉi lete od pola do pola.

Nastavljam. Ni u spisima Sv.Pavla, Sv.Ivana ni Sv.Jakova nisam našao ni traga ni sjemena papinske moći. Sv.Luka, povjesniĉar misionarskih napora apostola, ne govori ništa o ovoj važţnoj temi. Šutnja ovih svetih ljudi, ĉiji spisi ĉine dio Kanona, božanski nadahnutog Pisma, mi se uĉinila kao opterećenje i u biti nemogućom. Da je Petar bio papa, bila bi ta šutnja potpuno neopravdana, kao da je Thiers pišući povijest Napoleona Bonapartea izostavio naslov cara. Vidim ovdje pred sobom ĉlana ovog skupa koji kaže upirući svoj prst u mene: 'Evo raskolniĉkog biskupa koji se uvukao među nas pod lažnim bojama.' Ne, ne, moja preĉasna braćo, ja nisam ušao na ovaj skup kao lopov, kroz prozor, nego kroz vrata, kao i vi. Moj naslov biskupa mi je dao to pravo, kao što me moja kršćanska savjest tjera da govorim i kažem to što vjerujem da je istinito. Ono što me njaviše iznenadilo, i štoviše što se može demonstrirati, je šutnja Sv.Petra. Da je apostol bio ono što mi tvrdimo – tj. namjesnik Isusa Krista na zemlji – zasigurno bi to i znao. Da je to znao, kako to da se ni jednom nije postavio kao papa? Mogao je to uĉiniti na dan Pentekosta, kada je izrekao svoju prvu propovijed, ali nije; ni u dvama pismima upućenim Crkvi također. Možete li zamisliti takvog papu, moja preĉasna braćo, ako je Sv.Petar bio papa? Sada, ukoliko želite ustrajati na tome da je on bio papa, prirodna posljedica je da morate ustrajati u tome da je on bio nesvjestan te ĉinjenice. Sada molim, tko god ima glavu da misli i um da razmišlja, jesu li ove dvije pretpostavke moguće? Da se vratim, dok je apostol živio, Crkva nikada nije mislila da bi mogao postojati papa; da bi se ustrajalo na suprotnome, svi sveti spisi bi morali biti ignorirani u potpunosti. Petar u Rimu – 'Smješna legenda'

Ali sa svih strana se govori, zar nije Sv.Petar bio u Rimu? Zar nije bio razapet glavom nadolje? Zar nisu propovjedaonice s kojih je nauĉavao, oltari s kojih je izgovarao misu, u ovom vjeĉnom gradu? Boravak Sv.Petra u Rimu, moja preĉasna braćo, oslanja se samo na tradiciju, ali da je i bio rimski biskup, kako iz toga biskupovanja možete dokazati njegovu prevlast? Scaliger, jedan od najuĉenijih ljudi, nije se ustruĉavao reći da bi se biskupovanje i boravak Sv.Petra u Rimu trebalo tretirati kao smiješna legenda. (Ponavljani uzvici: 'Zatvorite mu usta, zatvorite mu usta, prisilite ga da siđe s propovjedaonice.')

Preĉasna braćo, ja sam spreman šutjeti, ali nije li bolje, na saboru kao što je naš, sve provjeriti, kao što apostol nalaže, a što je dobro zadržati? Mi imamo diktatora, pred kime se mi – ĉak i njegova svetost Pio IX – moramo poniziti, šutjeti i pognuti glave. Taj diktator je – prošlost. Ovo nije legenda koja može biti oblikovana kako lonĉar oblikuje glinu, nego kao dijamant koji urezuje u staklo ono što ne može biti poništeno. Do sada sam se oslanjao samo na nju, i ako nisam našao ni traga papinstvu u apostolskim danima, krivica je njezina, ne moja. Želite li me staviti u poziciju optuženoga za izmišljotine? Izvolite to uĉiniti, ako možete. Ĉujem zdesna, netko govori ove rijeĉi: 'Ti si Petar, i na toj stijeni sagradit ću moju Crkvu.' Odgovorit ću na ovaj prigovor odmah, moja preĉasna braćo, ali prije nego što to uĉinim, želim vam prezentirati rezultate mojih povjesnih istraživanja. Nikakvog pape u prva četiri stoljeća Ne našavši traga papinstvu u apostolskim knjigama, rekao sam sebi; ono što tražim, naći ću u crkvenim analima. Pa, da vam iskreno kažem – tražio sam papu u prva ĉetiri stoljeća, i nisam ga našao. Nitko od vas, nadam se, neće sumnjati u autoritet svetog biskupa iz Hippa, velikog i blagoslovljenog Sv.Augustina. Ovaj pobožni crkveni otac – ĉast i slava katoliĉke crkve, bio je tajnik na Melvienskom koncilu. U dekretima ove preĉasne skupštine, nalaze se ove znaĉajne rijeĉi: 'Tko god se želi obratiti onima preko mora, neće biti primljen od nikoga u Africi u zajedništvo (priĉest)'. Afriĉki biskupi priznavali su rimskog biskupa tako malo, da bi kaznili izopĉenjem sve one koji bi to uĉinili. Ovi isti biskupi, na VI koncilu u Kartagi, održanom pod Aurelijem, biskupom tog grada, napisali su Celestinu, rimskom biskupu upozorenje da ne prima prizive biskupa, svećenika ili redovnika Afrike; i da ne bi trebao slati više izaslanika ili službenika; i da ne bi trebao uvoditi ljudski ponos u Crkvu. Da je rimski patrijarh od najranijih vremena pokušavao privući sebi sav autoritet, oĉita je ĉinjenica, ali je jednako oĉito i da nije imao prevlast koju mu dodjeljuju Ultramontani. Da ju je imao, bi li se afriĉki biskupi – Sv.Augustin, prvi među njima, usudili zabraniti žalbe na njihove propise njegovom vrhovnom sudu? Ispovjedam, bez poteškoća, da je rimski patrijarh držao prvo mjesto. Jedan od Justinijanovih zakona kaže: 'Odredimo, prema definiciji ĉetiri Koncila, da je Sveti papa antiĉkog Rima bio prvi među biskupima i da će nadbiskup iz Konstantinopolja, koji je novi Rim, biti drugi.' Pokloni se onda pred moći koju ima papa – reći ćete mi. Nemojte brzati sa zakljuĉkom, moja preĉasna braćo, budući da je na licu Justinijanova zakona zapisano 'od reda nadbiskupske stolice'. Predsjedništvo je jedna stvar, moć sudske vlasti nešto drugo. Na
primjer, pretpostavimo da je u Firenzi skup svih biskupa Kraljevstva. Predsjedništvo bi bilo dato nadbiskupu iz Firenze, kao što bi među istoĉnjacima bilo dodjeljeno patrijarhu iz Konstantinopolja, a u Engleskoj bi bilo dodjeljeno nadbiskupu od Canterburya. Ali, ni prvi, ni drugi, ni treći ne bi mogao imati sudsku vlast nad kolegama iz položaja koji mu je dodjeljen. Važnost rimskih biskupa nije proizlazila iz božanske snage [sic??! beatr,], nego iz važnosti grada [sic, sic!!?? beatr.] u kojemu su bili ustoliĉeni. Monsinjor Darboy (u Parizu) nije nadređeni po položaju biskupu od Avignona, ali usprkos tome, Pariz mu daje važnost koju ne bi imao da mu je palaĉa umjesto na obali Saine, bila na obali Rhone. To što vrijedi u crkvenim krugovima isto je i u civilnim i politiĉkim krugovima: perfekt u Rimu nije veći perfekt od onoga u Pisi, ali civilno i politiĉki, on ima veću važnost. Rekao sam da od najranijih vremena, Patrijarh Rima ima želju za potpunom vlašću nad crkvom. Nažalost, zamalo je to postigao, ali nije uspio u svojim nastojanjima jer je Car Teodozije II izdao zakon po kojemu je određeno da Patrijarh iz Konstantinopolja ima istu vlast kao i onaj iz Rima (Leg.cod. de sacr.,etc.) Oĉevi vijeća iz Kalcedona stavljaju biskupe novog i starog Rima u isti položaj po pitanju svih stvari, ĉak i svećeniĉkih (Can.28). Šesti Koncil u Kartagi zabranio je svim biskupima da uzimaju titule kneževa biskupa ili vladara biskupa. Što se tiće naslova univerzalnog biskupa, kojeg su pape uzele kasnije, Sv.Grgur I, smatrajući da se njegovi nasljednici nikada ne bi htjeli kititi tim imenom, napisao je ove poznate rijeĉi: 'Nijedan od mojih prethodnika nije pristao uzeti to svjetovno ime jer kada patrijarh daje sebi ime Univerzalni, titula patrijarha gubi na ugledu. Zato neka bude daleko od kršćana da žele sebi davati takva imena i nazive koji štete ugledu njihove braće.' Rijeĉi Sv.Grgura su upuĉene kolegama iz Konstantinopola, koji su zastupali prvenstvo u crkvi. Papa Pelagius II naziva Ivana, Biskupa iz Konstantinopolja, koji je težio visokom položaju među svećenicima, 'bezbožnim i svjetovnim'. 'Ne težite', rekao je 'sveopćem naslovu koji Ivan prisvojio nezakonito. Neka ni jedan patrijarh ne uzme ovo svjetovno ime jer kako možemo ne oĉekivati razne nevolje ako se takvi elementi stvaraju meĊu svećenicima. Snaći će ih ono što im je bilo proreĉeno: On je kralj sinova ponosa' (Pelagije II, Lett.13). Ne dokazuju li ovi autoriteti (a mogu dodati još stotinjak iste važnosti), jasno kao podnevno sunce, da su prve rimske pape tek puno kasnije bili priznati kao sveopći biskupi i crkveni glavari? S druge strane, tko ne zna da, od godine 325. kada je održan prvi Koncil u Nici [ovo prevoditelj co. uk. ne zna što je Niceja], sve do 580. godine kada je održan drugi ekumenski koncil u Konstantinopolju, među više od 1109 biskupa koji su prisustvovali na prvih šest Koncila nije bilo više od devetnaest zapadnjaĉkih biskupa? Tko ne zna da su vladari sazivali Koncile bez informiranja, a ponekad i protiv volje rimskog biskupa? - da je Hosius, Biskup iz Kordobe presjedao na prvom Koncilu u Nici i da je redigirao kanone istoga. Isti Hosius je kasnije presjedao na Koncilu u Sardici, iskljuĉujući papinske izaslanike rimskog biskupa Juliusa.

Ti si Petar

Ali, dosta o tome, moja preĉasna braćo; sada ću govoriti o velikom argumentu – stijeni (petra, grĉ.) - kojeg ste ranije spomenuli – za uspostavljanje prvenstva rimskog biskupa. Ako je to toĉno, raspravi bi bio kraj, ali naši oĉevi - a oni su zacjelo nešto znali - nisu o tome imali isto mišljenje kao mi. Sv.Ćiril u svojoj ĉetvrtoj knjizi o Trojstvu kaže 'Mislim da pod stijenom morate misliti na nepoljuljanu vjeru apostola'. Sv.Hilarije, Biskup iz Poatjea u svojoj drugoj knjizi o Trojstvu kaže 'Stijena (petra) je blagoslovljena i jedina stijena vjere ispovjedane iz usta Sv.Petra' i u šestoj knjizi o Trojstvu, on kaže 'Na ovoj stijeni ispovjedanja vjere sagrađena je crkva.' 'Bog', kaže Sv.Jerom u svojoj šestoj knjizi o Sv.Mateju, 'je zasnovao svoju crkvu na ovoj stijeni, a po toj stijeni je i apostol Petar dobio ime.' Poslije njega Sv.Chrysostom kaže u svojoj pedeset i trećoj propovjedi o Sv.Mateju, 'Na ovoj stijeni ja ću izgraditi crkvu – to znaĉi na vjeri ispovijedanja.' Sada, što je to ispovijedanje apostola? To je bilo ovo: 'Ti si Krist, Sin Boga živoga.' Ambroz,
Sveti Nadbiskup Milana (o drugoj glavi Efežanima), Sv.Bazil iz Selucija i oĉevi kalcedonskog Koncila, pouĉavaju upravo istu stvar. Od svih doktora kršćanske prošlosti, Sv.Augustin zauzima jedno od prvih mjesta po znanju i svetosti. Poslušajte što on piše u svojoj drugoj raspravi o 1.Ivanovoj poslanici, 'Što znaĉe rijeĉi: “Izgradit ću svoju crkvu na toj stijeni?” Na toj vjeri, na tome što kaţe, “Ti si Krist, sin Boga živoga”.' U toj raspravi o Sv.Ivanu nalazimo najznaĉajniju frazu: 'Na ovoj stijeni koju si ti ispovjedio, ja ću izgraditi svoju crkvu, budući da je Krist bio stijena.' Veliki biskup nije baš vjerovao da je crkva bila izgrađena na Sv.Petru, tako da je rekao ljudima u svojoj trinaestoj propovijedi 'Ti si Petar, i na toj stijeni (petra) koju si ti ispovijedio, na toj stijeni koju si spoznao govoreći, “Ti si Krist, Sin Boga ţivoga”, ja ću sagraditi svoju crkvu – na meni samome koji sam Sin Boga ţivoga: izgradit ću je na meni, ne mene na tebi.' Ovako kako je Sv.Augustin mislio o ovom proslavljenom odlomku, mislio je i sav kršćanski svijet tog vremena. Zato da zakljuĉimo, ja utvrĊujem (1) da je Isus dao apostolima istu moć koju je dao Sv.Petru, (2) da apostoli nikad nisu priznali Sv.Petra namjesnikom Isusa Krista i nepogrešivim uĉiteljem crkve, (3) da Sv.Petar nikada nije pomislio da bude papa i da se nikada nije ponašao kao papa, (4) da je Koncil u prva ĉetiri stoljeća, iako je priznavao visoki poloţaj rimskog Biskupa u crkvi na raĉun Rima, dao mu naziv preuzvišeni, samo kao ĉast, nikad kao moć ili zakonsku vlast, (5) da Sveti oci u poznatom poglavlju 'Ti si Petar i na toj stijeni sagradit ću svoju crkvu' nikada nisu shvaćali da je crkva građena na Petru (super Petrum) nego na stijeni (super petram) odnosno ispovijedanju vjere apostola. Zakljuĉujem, pobjedonosno, s povješću, s razumom, logikom, sa zdravom pameću i kršćanskom savješću da Isus Krist nije povjerio nikakvu vladavinu Sv.Petru i da su biskupi Rima postali crkveni vladari ĉistim prisvajanjem svih prava episkopata (Glasovi: 'Tišina, besramni protestantu! Tišina!') Ne, ja nisam besramni protestant. Povijest nije ni katoliĉka, ni anglikanska, ni kalvinistiĉka, ni luteranska, ni armenska, ni krivovjerna grĉka, ni talijanska, papinska. Ona je ono što je, nešto jaĉe od svih vjeroispovijesti, Kanona, i ekumenskih Koncila. Pišite protiv toga, ako se usuđujete, ali ne možete je uništiti kao što ni izvađena cigla iz Koloseuma neće uzrokovati da se on sruši. Ako sam rekao nešto što povijest pokaže krivim, dokažite mi poviješću i bez trenutka premišljanja, ja ću se ĉasno ispriĉati; ali budite strpljivi i vidjeti ćete da nisam rekao sve što sam mogao ili trebao; pa makar me i pogrebna povorka ĉekala na mestu Sv.Petra, neću šutiti i imam obavezu ići dalje. Monsinjor Dupanlop u svom slavnom osvrtu na ovaj vatikanski Koncil je rekao i to s razlogom, da ako proglasimo Pia IX nepogrešivim, neizostavno moramo, po prirodi logike, smatrati da su i svi njegovi prethodnici također bili nepogrešivi.

Papinske greške i proturječja

Dakle, preĉasna braćo, ovdje povijest diže svoj glas da nas uvjeri da su neki pape zgriješili. Vi se možete buniti protiv toga ili poricati, kako vam drago, ali ja ću to dokazati. Papa Viktor (192.) je najprije odobravao Montanizam, a zatim ga je osudio. Marcellimus (269.-303.) je bio idolopoklonik. Ušao je u Vestin hram i ponudio tamjan boginji. Reći ćete da je to bio trenutak slabosti, ali ja vam odgovaram, namjesnik Isusa Krista bi prije umro nego postao izdajnik. Liberius (358.) se složio s prokletstvom Athanasiusa i priznao Arianizam kako bi se mogao vratiti iz progonstva i ponovno uspostaviti svoju nadbiskupiju. Honorije (625.) je ustrajao u monotelithism-u: Otac Gratry je to dokazao primjerom. Gregory I (590.-604.) naziva svakog tko uzima ime Univerzalni biskup antikristom, a suprotno Boniface III (607,8) prisiljava oceubojicu cara Phocasa da mu prizna tu titulu. Paschal II (1099.-1118.) i Eugenius III (1145.-1153.) dozvoljavaju dvoboje, Julius II (1059.) i Pio IV (1560.) ih zabranjuju. Eugenius IV (1431.-1439.) priznaje baselski Koncil i obnovu kaleža u crkvi Bohemia; Pio II (1458.) je obnovio povlastice. Hadrian II (867.-872.) je proglasio valjanima civilne brakove, Pio VII (1800.-
1823.) ih je osudio; Sixtus V (1585.-1590.) je tiskao Bibliju i papinskom bulom preporucio da se ĉita, a Pio VII je osudio ĉitanje Biblije. Clement XIV je ukinuo red Jezuita, dozvoljen od Pavla III, a Pio VII ga ponovno uspostavlja. Ali zašto tražiti tako davne dokaze? Zar nije naš sveti Otac ovdje prisutan, u svojoj buli koja daje pravila za ovaj Koncil, u slućaju njegove smrti dok još zasjeda, ukinuo sve što je u prošlosti moglo biti protivno tome (buli), ĉak i onda kad je proizlazilo iz odluke njegovih prethodnika? I svakako ako je Pio IX govorio 'ex-cathedra' to nije iz dubine svog groba kada nameće svoju volju crkvenim glavarima. Nikada ne bih završio, moja preĉasna braćo, ako bih iznosio pred vaše oĉi sve kontradikcije papa u njihovim uĉenjima. Ako stoga proglašavate nepogrešivost aktualnog pape, morate ili dokazati, što je nemoguće, da pape nikada nisu proturjeĉili jedan drugome, ili morate izjaviti da vam je Duh Sveti objavio da papinska nepogrešivost datira od 1870. Jeste li dovoljno smioni da to uĉinite? Možda ljudi mogu biti ravnodušni i ne obraćati pažnju na teološka pitanja koja ne razumiju i u kojima ne vide važnost, ali iako su ravnodušni na principe, ne mogu biti ravnodušni na ĉinjenice. Stoga, nemojte se zavaravati. Ako prihvaćate dogmu o papinoj nepogrešivosti, protestanti, naši protivnici, će dobiti prednost u našem sukobu tim prije što je povijest na njihovoj strani dok mi imamo samo naše vlastito poricanje protiv njih. Što im možemo reći kada nam pokažu sve rimske biskupe od dana Luke do njegove svetosti Pia IX? Ah! da su svi bili kao Pio IX, mi bismo slavili, ali na žalost, to nije tako. (Uzvici: 'Tišina, tišina, dosta, dosta!') Ne viĉite veleĉasni! Plašiti se povjesti znaĉi držati sebe svladanim., štoviše, da pustite svu vodu Tibera preko nje ne biste bili u stanju izbrisati ni jednu stranicu. Pustite me da govorim i ja ću biti što je moguće kraći po ovoj važnoj temi. Papa Virgilius (538.) je kupio papinstvo od Belisauriusa, namjesnika cara Justiniana. Istina je da je prekršio obećanje i nikad ga nije platio. Je li to po crkvenim pravilima naĉin za obvezivanje papinskoj kruni? Drugi kalcedonski Koncil je to službeno osudio. U jednom od njegovih kanona možete proĉitati da 'ako biskup dobije svoje biskupstvo novcem, treba ga izgubiti i biti obešĉašćen'. Papa Eugenije III (IV u originalu) (1145.) je imitirao Virgilija. Sv.Bernard, svijetla toĉka svog vremena, kori papu govoreći mu 'Možeš li mi pokazati u ovom velikom gradu Rimu ikoga tko će te prihvatiti kako papu, ako u zamjenu ne dobije zlato ili srebro?' Preĉasna moja braćo, hoće li papa koji uspostavi banku na vratima hrama biti nadahnut Duhom Svetim? Hoće li on imati ikakvo pravo pouĉavati o nepogrešivosti crkve? Vama je poznata povijest Formosusa suviše dobro da bih ja bilo što dodavao. Stjepan XI je tražio da njegovo tijelo obućeno u papinsku odjeću ekshumira; tražio je da se prsti koje je koristio za davanje blagoslova odsijeku i bace u Tiber izjavljujući da je bio krivokletnik i nezakonit. Zatim ga je narod zatvorio, otrovali su ga i zadavili. pogledajte kako su stvari bile popravljene; Romanus, nasljednik Stjepana, a poslje njega Ivan XI su obnovili uspomenu na Formosusa. Ali vi ćete mi reći da su to priĉe, ne povijest. Priĉe! Pođite monsinjori u vatikansku biblioteku i proĉitajte što veli Platina, povjesniĉar papinstva i Baraniusovi ljetopisi (A.D. 897). Ovo su ĉinjenice koje bismo zbog ĉasti Svete Stolice trebali zanemariti, ali ako to određuje dogmu koja može uzrokovati raskol u našoj sredini, je li ljubav koju imamo za našu preĉasnu majku crkvu, katoliĉku, apostolsku i rimsku, ta koja nalaže da šutimo o tome?

Papinski grijesi i ispadi

Nastavit ću. Uĉeni kardinal Baronije, kad govori o papinskom sudu, kaţe (obratite pažnju,
moja presveta braćo, na ove rijeĉi): 'Kakva je rimska crkva u to vrijeme? Kako je poroĉna! Kurtizane su vladale Rimom! One su bile te koje su davale, mijenjale i oduzimale biskupsku ĉast; i što je strašno reći, one su svoje ljubavnike, lažne pape, postavljale na tron Sv.Petra' (Baronije A.D. 912). Reći ćete, to su bili lažni pape, ne pravi; neka je tako, ali u tom slućaju, ako je papinska stolica Rima bila pedeset godina okupirana anti-papama, kako bi opet uhvatili nit papinskog nasljeđa? Je li crkva bila u stanju najmanje stoljeće i pol ići bez glave i zatim pronaći sebe bez vodstva? Gledajte: najveći broj ovih anti-papa se pojavljuje na rodoslovnom stablu papinstva; i mora biti da je to apsurd koji je Baronije opisao; jer se Genebrado, veliki ulizica papa, usudio reći u svojim Kronikama (A.D. 901) 'Ovo je stoljeće nesretno, jer u skoro 150 godina pape su odbacili sve vrline prethodnika i postali otpadnici, ne apostoli.' Mogu misliti kako se slavni Baronije crvenio kad je priĉao o djelima ovih rimskih biskupa. Ako govorimo o Ivanu XI (931.) rođenom sinu pape Sergija i Marozije, on je napisao ove rijeĉi u svojim ljetopisima: 'Takav monstrum je sramotno gazio svetu rimsku crkvu'. Ivan XII (956.) je izabran za papu sa osamnaest godina, a pod utjecajem kurtizana nije bio ni malo bolji od svojih prethodnika. Žao mi je, preuzvišena braćo, što sam uzburkao toliko prljavštine. Neću govoriti o Alexanderu VI, ocu i ljubavniku Lukrecije; okrećem se od Ivana XXII (1319.), koji je zanjekao besmrtnost duše i kojeg je svrgnuo sveti ekumenski Koncil u Konstanci. Netko će tvrditi da je ovaj Koncil bio samo privatan; neka je bilo tako, ali ako mu odbijete priznati bilo kakav autoritet, logiĉan slijed je da morate smatrati nominaciju Martina V (1417.) ilegalnom. Što će onda biti s papinskim nasljeđivanjem? Možete li naći njegovu nit? Ne govorim o raskolu koji je obeĉastio crkvu. U tim nesretnim vremenima, papisnku stolicu u Rimu su zauzimala dva suparnika, a ponekad ĉak i tri. Koji je od njih bio pravi papa? Da još jednom zakljuĉimo, ponavljam, ako prihvatite nepogrešivost sadašnjeg rimskog biskupa, morate prihvatiti i nepogrešivost svih prethodnika, bez iskljuĉivanja ijednoga. Ali, možete li to uĉiniti kad povijest ustanovljava jasno kao dan da su pape griješile u svom nauĉavanju? Možete li to uĉiniti i podržati pohlepne, incestuozne, ubilaĉke, simonijske (prodavanje i kupovanje crkvenih službi) pape, kao namjesnike Isusa Krista? O, presveta braćo! Podržati takvu grozotu bi bila izdaja Krista gora od Judine. Bilo bi to bacanje blata u Njegovo lice. (Uzvici: 'Skinite ga sa propovjedaonice, brzo, zatvorite usta heretiku!')

Povratak Božanski nadahnutim svetim knjigama

Preĉasna moja braćo, zašto viĉete; zar ne bi bilo poštenije da odvažete moje razloge i dokaze na vagi svetosti? Vjerujte mi, povijest se ne može ponovo stvarati; ona je tamo i ostaje za vjeĉnost da protestira energiĉno protiv dogme papinske nepogrešivosti. Vi to možete prihvatiti jednoglasno, ali jedan glas će nedostajati, a to je moj! Monsinjori, pravi vjernici imaju svoje oĉi uprte u nas i od nas oĉekuju da ispravimo bezbrojna zla koja obešĉašćuju crkvu: hoćete li ih prevariti u njihovim nadama? Zar nećemo odgovarati pred Bogom ako propustimo ovu važnu priliku koju nam je Bog dao da izljeĉimo pravu vjeru. Iskoristimo priliku, moja braćo, naoruţajmo se svetom hrabrošću; uĉinimo snaţni i plemeniti pokušaj; okrenimo se nauĉavanjima apostola, jer bez toga nam ostaju samo greške, tama i laţna tradicija. Iskoristimo svoju pamet i inteligenciju i uzmimo apostole i proroke kao svoje nepogrešive gospodare s obzirom na pitanje nad pitanjima: 'Što ja moram uĉiniti da bih bio spašen?' Kad jednom to odluĉimo, postavili smo temelje svom dogmatskom sistemu, ĉvrsto i nepokretno na stijeni, trajno i nepodmitljivo i božanski inspirirano Svetim Pismom. Puni povjerenja izaći ćemo pred svijet i poput apostola Pavla, u prisutnosti slobodnih mislilaca, znat ćemo 'nitko drugi nego Isus Krist, On razapeti'. Pobijediti ćemo propovijedanjem 'ludosti na križu' (sic!) kao što je Pavao pridobio uĉene ljude Grĉke i Rima; a rimska crkva će imati svoju slavnu '89. (Clamorous viĉe: 'Silazi dolje! Van s protestantom, Kalvinistom, izdajicom Crkve!')

Vaši povici, monsinjori, ne plaše me.
Ako su moje rijeĉi vruće, moja glava je hladna. Nisam ni Luterov ni Kalvinov ni Pavlov ni Apolonov, nego Kristov'. (Ponovljeni povici: 'Anatema, anatema, izdajniku!')

Anatema? Monsinjori, anatema? Vi vrlo dobro znate da ne protestirate protiv mene nego protiv svetih apostola pod ĉiju zaštitu bih želio da ovaj Koncil stavi crkvu. Ali ako umotani u zavoje izađu iz svojih grobova, hoće li govoriti jezikom drugaĉijim od mojega? Što biste im rekli kad vam u svojim rukopisima pokažu da je papinstvo zastranilo od Evanđelja Sina Božjeg, koje su oni propovijedali i potvrdili na tako velikodušan naĉin svojom krvlju? Biste li im se usudili reći da nam je draže uĉenje naših vlastitih papa, našeg Bellarmin-a ili Ignacija Loyola od vašeg? Ne, ne, tisuću puta ne! Ukoliko niste zaĉepili uši da ne ĉujete, zatvorili oĉi da ne vidite, iskljuĉili svoj um da ne možete razumjeti. Ah! ako nas onaj koji vlada nad nama želi kazniti, uĉinivši da Njegova ruka teško padne na nas, kao što je uĉinio sa faraonom, nema potrebe da zove Garibaldijeve vojnike da nas odvuku od vjeĉnog grada. Dovoljno je dopustiti da uĉine Pia IX božanstvom, kako smo mi uĉinili boginjom blaženu Djevicu. Stanite, stanite, preĉasna braćo na odvratnoj i besmislenoj nizbrdici na koju ste sami sebe postavili. Spasite Crkvu od brodoloma koji joj prijeti tražeći jedino od Svetog Pisma pravila vjere u koja trebamo vjerovati i koja trebamo propovijedati. Ja sam svoje rekao: neka mi Bog pomogne!

kraj govora

Naše imbecilne hagiografije, umjesto ikakvog stava, navode da je ''papa nato rekao kako biskup Strossmeyer jako lijepo govori latinski''....!!! No Štroco, kako ga ''od milja'' i danas zovu ''njegovi slavonci'', ipak nije, kako je zaprijetio, pričekao da bude jedini koji će glasat protiv pa da po njega dođu ''pogrebna kola'' (? kakva sad pogrebna kola?  vidi tekst gore-), nego je ''skupa s još nekoliko kolega'' napustio Koncil (tako hagiografije). 

Tek što je bio izgovoren, odmah, istoga trena ovaj govor, ovdje inače izgleda skraćen, jer je navodno trajao tri sata--- što dovoljno govori o pristojnosti govornika--iskočio je iz štamparije u Leedsu, već preveden na engleski jezik i spreman za tisak. 

Ne bih sad još širila temu na biskupovu političko-kulturnu aktivnost, no možda će biti dovoljno spomenuti njegovo ničim izazvano oduševljenje za Vukov prijevod Novoga Zavjeta, odnosno, uz suradnju Đure Daničića, Biblije, na srpski jezik, a čije je raspačavanje biskup izravno novčano potpomagao.

Taj ''projekt'' da se Vuka Karadžića ugura za prevoditelja Novoga zavjeta, trajao je ukupno ni manje ni više nego skoro 30 godina, uz žilave otpore Srpske pravoslavne crkve koja je uporno odbijala poslanike Britanskog i stranog biblijskog društva, unatoč financijskim ponudama, jer je srpski stav bio da ne može prijevod Svetoga pisma raditi totalni ateist, blasfemni čovjek, psovatelj, svetogrdnik i možda još štogod; sve ocjene Vukova prijevoda bile su negativne, jer taj je prijevod doista prost, vulgaran, nenadahnut i netočan.  To ipak nije spriječilo masonsku braću da nađu nekog srpskog jezikoslovca koji će izvaliti da je taj prijevod ''najljepši spomenik srpskog književnog jezika'', a Hrvata što se tiče, oni su hvalitelja te britanske ujdurme već imali u liku biskupa Strossmeyera.

Tako će Štroci, na otvorenju JAZU koju se hagiografi sada mukom muče pretvoriti u HAZU, reći i povijesne riječi za razvoj biblijke znanosti u nas:  Štrosi je pohvalio prijevod, i rekao da se nada da je s njime možda neki novi sv. Jeronim izrastao iz naroda, posvećujući svoje talente tom preciznom i odličnom prijevodu ''na naš jezik'',kakav već imaju i s kakvim se mogu pohvaliti i drugi slavenski narodi (SIC: ''Besjeda preuzvišenog gosp. pokrovitelja, Rad, Zgb., Jazu 1867., knjiga 1, pp. 27-43). 

Sad, je li to bio cinizam, kurtoazija ili nešto treće, ne znam, ali činjenica je da je pod biskupom Štrosijem, Bog ga poživio od tada još sljedećih 38 godina, vukov prijevod prebačen na latinicu i neznatno kroatiziran od Bogoslava Šuleka, ''u liturgijskim terminima i osobnim imenima'', - sljedećih 100 godina - dakle do naše današnje BIBLIJE KS, bio najviše tiskan i raspačavan prijevod Biblije u Hrvata. Do toga su trenutaka, naime, Hrvati imali najmanje dva kompletna prijevoda Biblije, katančić 1831., i Škarić 1859-61., no ti prijevodi očito nisu bili dosta nekatolički , nisu bili po volji ni Britanskom društvu ni preuzvišenome pokrovitelju, i tako je ''zameo ih vjetar''.  No, Vukov prijevod već je posebna priča za sebe, a može se pročitati u doktorskoj disertaciji P. Kuzmiča, ''Vuk daničićevo Sveto pismo i biblijska društva...'', zagreb, KS 1983., te isti, u: ''Sawing the Word'', zbornik u povodu 200 godišnjice BBFS, Sheffield, 2004, cit. str. 266., google books.

Nastavak slijedi,  

beatrice.

Biskup Williamson? nas se to ne tiče...

Biskup R. Williamson jedan je između četvorice biskupa koje je osamdesetih godina konsekrirao nadbiskup Marcel Lefebvre, žestoki protivnik teorije i prakse II. Vatikanskoga koncila.

Nadbiskup je 1969. osnovao Svećeničku družbu sv. Pija X (SSPX) u koju su se okupili katolici-svećenici i vjernici neskloni duhu moderne, progresizma i olakog napuštanja tradicionalnih vrijednosti katoličanstva.

Zbog konsekracije biskupa mimo blagoslova Sv. Stolice, papa Ivan Pavao II., odnosno Kongregacija za biskupe, donijeli su 1. srpnja 1988. dekret o izopćenju tih biskupa. Papa Benedikt XVI. povukao je 21. siječnja 2009. taj dekret i tako izdaleka otvorio mogućnost razgovora o nasljeđu, učincima i duhovnim plodovima II. koncila.

Niti nekoliko dana nakon povlačenja ekskomunikacije, biskup Richard Williamson istupio je u javnosti govoreći za švedsku televiziju o svojim osobnim stavovima i povijesnim nedorečenostima u pogledu broja žrtava židovskoga holokausta te o tehničkim, fizikalnim i kemijskim pretpostavkama plinskih komora za masovno istrebljenje židova i drugih u IIWW.

Njegov istup podigao je veliku prašinu diljem svijeta, posebice s obzirom na trenutak u kojemu je plasiran u javnost - budući da biskupovi osobni stavovi i proučavanja nisu bili nepoznati ni prije -tako da ga je generalni poglavar Reda msgr. Fellay maknuo s položaja voditelja sjemeništa pored Buenos Airesa i zabranio mu daljnje komentare na povijesne teme.  Dakako da je ovim istoga trenutka došlo u pitanje i povlačenje izopćenja, napose za biskupa Williamsona, pa sve do glasnih povika za ''kaznom'' i kriminalizacijom njegovih mišljenja.

No, još je bitnije da je time došlo u pitanje i bilo kakvo pretresanje II. Vatikanuma.

Prateći ovu temu, doznala sam usput i da je preispitivanje povijesnih činjenica o holokaustu zakonom zabranjeno, odnosno kriminalizirano zatvorskim kaznama, u SR Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, a bila je navedena na jednome mjestu i Francuska. Jednako sam tako doznala da po zatvorima ili u izbjeglištvu u slobodnome svijetu postoje ljudi koji su radili ekspertize,  pisali knjige ili davali izjave o židovskome holokaustu a koje se ne poklapaju sa, prema čestoj sudskoj formulaciji, ''općepoznatim činjenicama'' o pogromu. Najzad, doznala sam i za ''index librorum prohibitorum'', knjige na tu temu koje se zapljenjuje i uništava, te se retroaktivno kriminalizira čak i kupce i čitatelje takvih knjiga, a ne ''samo'' autore. Tako i biskup Williamson, u polušali na kraju razgovora koji od jučer više nisam vidjela na youtube, kaže provokativnom tv snimatelju neka pričeka s emitiranjem dok ne izađe  (mislim, iz Njemačke), da ga ne uhapse.

Povezivanje katolištva s nacizmom i neonacizmom kod nas je stalno tinjajuća tema, koja se naglo razgori svaki puta kada 'katolištvo u Hrvata'' i najmanje sklizne s kursa zadanoga, kako se čini, upravo liberalnim provedbama II. Vatikanuma. Nije ni čudo da je to stalno udaranje po glavi, uz ostale i mnogobrojne interne manevre i ovdje zasad nenabrojiva čudesa, rezultiralo onime što imamo danas: antikatoličku crkvu, koja ne prenosi ''poklad'' što su nam ostavile generacije i generacije prije, nego se bavi mitinzima, edifikacijom, karizmama, egzorcizmima, te sudjeluje u induciranju psihoza i gubljenju zdravog razuma ionako već odviše izmaltretirane nacije. 

Stoga mi je bilo pravo otkriće kada sam , slijedom biskupa -nijekatelja, došla na stranice SSPX i tamo pronašla misli i stavove za koje smatram, u svom ograničenom znanju, da su izvorno katolički, ozdravljujući za um i utješni za dušu. Psihologizacija, subjektivizacija, lažni misticizam, nejasna mumljanja, prikrivanja, neizrečeni stavovi - sve to u najvećoj je mjeri odsutno iz jasnih i nedvosmislenih tekstova braće i suradnika iz Družbe sv. Pija X. Pa kako ih onda ne bi mrzili ''mnogi''?

Odsada ću, dakle, na ovome blogu, sustavno donositi prijevode s engleskog jezika tekstova SSPX, koliko mi to vrijeme bude dopuštalo.  Tekstove ću prevoditi u opsegu koji ocijenim da je zanimljiv za hrvatsku javnost. Za originalnu verziju,  navodim ispod web-stranicu gdje se tekstovi nalaze, pa vidite i prosudite i sami. 

A ti, dobronamjerni čitatelju, ispravi me ako u čemu pogriješim: greške mi molim te reci nasamo, a pohvali me pred drugima.

Konferencija na Long Islandu, država NY, koju je nadbiskup Lefebvre održao u studenom 1983. godine

izvornik: www.sspx.org/miscellaneous/long_island_conference_1983.htm

Tiskano u časopisu Angelus u prosincu 1983.

Vjerujem da biste, poput svih tradicionalnih katolika, i vi danas 
voljeli čuti kako stvari stoje: u kojoj su fazi odnosi između 
Svećeničke Družbe Sv. Pija X (kod nas pogrešno prevođeno kao ''bratovština'', prim. prev.) 
 i Vatikana u Rimu.Dat ću vam, dakle, o tome kratak presjek.

Zašto održavam odnose s Rimom? Zašto i dalje odlazim u Rim? 
Zato što mislim da je Rim središte katoličanstva, jer mislim 
da bez Rima ne može biti nikakve Katoličke Crkve. 
Iz toga proizlazi, ako je naš cilj naći načina 
da ponovno uspravimo Crkvu, onda upravo 
okrenuti ka Rimu, možda, s Božjom pomoću, možda ipak uspijemo 
ispraviti tu situaciju. No ne može to jedan biskup sam, poput mene, 
ne može jedan ispraviti cijelu situaciju u Katoličkoj Crkvi. Zato, eto, nastojim 
i dalje odlaziti u Rim i zauzimati se za pitanje Tradicije. 
Uvjeren sam, naime, da će samo putem tradicije Katolička Crkva 
ponovno zadobiti svoj položaj, kako je to bilo prije II Vatikanskog Koncila,
i da je to sredstvo njezina istinskoga napretka. Reći ću vam odmah, 
nemam nikakvih iluzija - situacija u Rimu je vrlo, vrlo teška. 
Izložio bih ukratko cijelu situaciju, onako kako se 
odvijala na Koncilu i kakva, na nesreću,traje i danas, 
a to je da su, ustvari, postojale tri izdaje Crkve. 
Sveta Crkva bila je izdana na tri linije, i to
na vrlo izravan i konkretan način.

Prva izdaja bila je izdaja sa slobodnim zidarima (masonima), 
druga je bila izdaja s protestantima, a treća je bila 
izdaja s komunistima.

Postojao je sporazum prije Koncila i tijekom Koncila, 
kroz ljude opunomoćene od Crkve a koji su bili
instrumenti tih izdaja, naime, Tajništvo za jedinstvo kršćana,
 koje je bilo posebno za to i oformljeno, i koje je vodio kardinal Bea 
zajedno s mrgr. De Smedt-om, biskupom Brugesa, kao potpredsjednikom 
i msgr. Willebrandsom, koji je poslije postao kardinalom Nizozemske,
 kao tajnikom. To su bile osobe koje su poslužile kao instrumenti izdaje.
Postojali su izravni kontakti između kardinala Bea-e i masonske Lože 
ovdje u New Yorku i u Washingtonu, s B'nai -Brithom, 
židovskom ložom koja broji 75. 000 članova, te s ložama po cijelom svijetu.

Zašto je dolazilo do tih kontakata? Zašto je kardinal Bea 
dolazio u ime Vatikana, u ime Rima, kakobi se sastajao s tim masonima?
Zato da bismo mi usvojili ''prava čovjeka'' na Koncilu. Kako smo ih
trebali usvojiti? Tako da usvojimo ''vjersku slobodu'', 
koja je jedno od ''prava čovjeka''. Dakle, usvajanje ''vjerske slobode'' 
značilo je u načelu usvojiti ''prava čovjeka''unutar crkve. 
No, ali, crkva je oduvijek osuđivala te deklaracije o ''pravima čovjeka'' 
koje su bile i načinjene protiv autoriteta Boga. 

Druga izdaja bila je izdaja s protestantima. Msgr. Willebrands 
bio je posebice zadužen za jačanje odnosa s 
Ekumenskim vijećem crkava u Ženevi.Otišao je u Ženevu sklopiti
pomirbu s protestantima, i protestanti su mu rekli, dobro, pomirit ćemo se s vama, 
možemo se svi ujediniti i raditi zajedno, no morate odstraniti sve u liturgiji 
i u konceptu crkve što se ne slaže s protestantskim načelima. Dakle, kompletna 
liturgija i kompletna struktura Crkve 
trebala je biti modificirana i trebalo je donijeti novi Kanonski zakon 
kako bi se uspostavila i počela provoditi ta nova struktura Crkve, 
demokratska struktura. To je bilo ono što je obavio msgr. Willebrands.

 Treća izdaja bila je isto tako preko msgr. Willebrandsa, i kardinala Bea-e,
kroz njihove sastanke s delegatima iz Moskve, u Konstantinopolu, 
te u Grčkoj,s predstavnicima Pravoslavne Crkve, 
patrijarhom Pimenom iz Pravoslavne crkve koga je delegirala Moskva. 
Što je trebalo učiniti da bi se udovoljilo komunistima? Komunisti su zahtijevali 
da na Koncilu ne bude nikakve osude komunizma, to prvo, a drugo,
da se maknu svi biskupi koji su se suprotstavljali 
komunističkom režimu i da budu zamijenjeni biskupima suradnicima režima.

Eto, dakle, ti različiti zahtjevi, ''vjerska sloboda'' 
koju su zahtijevali masoni, promjena unutrašnjeg ustroja , 
promjena Konstitucija i liturgije što su ih zahtijevali protestanti,
te neosuđivanje komunizma i smjena biskupa, što su zahtijevali komunisti -
sa svime time se Crkva složila i tomu udovoljila. Crkva je rekla, da, 
u redu, prihvatit ćemo ''vjerske slobode'', i upravo je msgr. DeSmedt, 
potpredsjednik Tajništva za kršćansko jedinstvo, iznio na Koncilu shemu
o ''vjerskoj slobodi'', zajedno s kardinalom Bea-om, koji je stajao
iza njega i pružao mi podršku. 
Pet puta su bili pokušaji da se tu shemu odbije, 
pet puta su je oni donosili natrag, i najzad su uspjeli u tome 
da je ''vjerska sloboda'' bila izglasana.

To je značilo, ponajprije, laicizaciju katoličkih država, 
što je vrlo, vrlo teška stvar. Protestantima se također dalo 
što su željeli, i vidjeli ste protestante nazočne 
pri liturgijskoj reformi. Bili su ondje: šest protestantskih pastora 
bilo je nazočno kod liturgijskih reformi, i pitali su te pastore, 
što bi ih to možda moglo smetati u Katoličkoj Crkvi, i papa Pavao VI 
učinio je sve što je mogao ne bi li im udovoljio. I tako, oni su 
promijenili našu Misu kako bi udovoljili protestantima, 
i to je ono što oni nazivaju ''ekumenizam''. A komunistima je bilo obećano, 
neće biti osude komunizma na Koncilu, i komunizam nije bio osuđen. 

Osobno sam donio 450 potpisa u tajništvo Koncila, sa svrhom da se osudi komunizam. 
Osobno sam ih donio! Četiri stotine i pedeset potpisa biskupa bilo je odloženo u 
ladicu i pokopano u tišini, dok se je katkad slušao zahtjev 
jednog jedinog biskupa. 450 biskupa bilo je ignorirano. 
Ladica je bila zaključana, ne, ne, rekli su nam, ne znamo ništa o tome,
neće biti nikakve osude komunizma. I smijenili su antikomunističke biskupe: 
kardinala Midszentyja su zamijenili kardinalom Lekai-jem, kardinala Berana u Čeho-
slovačkoj zamijenili su kardinalom Tomasecom. Isto se dogodilo u Litvi, 
i u Čehoslovačkoj: svi biskupi postali su svećenicima Pax- pokreta, 
suradnici komunističkoga režima.  
 MOžete pročitati u knjizi ''Moskva i Vatikan'', kako su litvanski svećenici 
napisali svojim biskupima jedno pismo u kojem kažu:
''Više ništa ne razumijemo: ranije, naši su nas biskupi 
podržavali u borbi protiv komunizma i umirali su kao mučenici, neki su još po zatvorima, 
drugi su mrtvi, mučeni jer su nas podržavali protiv komunista kako bismo ispunili 
svoju dužnost kao svećenici, a sada nas vi biskupi osuđujete, vi nam govorite 
kako se nemamo pravo oduprijeti, ispuniti naše poslanje, jer je to protivno komunističkim
zakonima, protivi se vlastima.''

Kako je to moguće? To je situacija u crkvi. To su te prave izdaje 
koje su se dogodile!

Dakle, možete razumjeti da kada idem u Rim i kada odbijam 
sam princip ''vjerske slobode'' koji je proglašen na tom Koncilu, oni mi
kažu ''moraš prihvatiti Koncil, moraš prihvatiti 
liturgijske reforme''. I onda, ja odbijem. To nisu stvari 
za šaliti se. ''Vjerska sloboda'' nije na Koncilu 
bila izglasana tek tako. To je cijeli program. I kao posljedica toga,
zadnjih šest godina odlazio sam u Rim, svaki put da ih pokušam pridobiti
na reformu tog Koncila, da reformiraju sheme Koncila koje nisu u redu, 
poput one o ''vjerskoj slobodi''. 
Očigledno, susrećem se sa stalnim odbijanjem sa strane Vatikana, premda, 
kada sam se osobno susreo s Papom krajem 1978., on se složio da imenuje 
jednog posredovatelja između njega i mene, kardinala Šepera. 
Onda je kardinal Šeper umro i Papa je imenovao kardinala Ratzingera. 
No, mi se i dalje sudaramo s istim problemima. U zadnjem pismu
koje sam primio iz Rima, Papa i dalje iskazuje žaljenje što
nisam voljan prihvatiti sve akte Koncila, što nisam voljan prihvatiti
liturgijske reforme u Svetoj Crkvi. No, tu obrnutog smjera nema.
I zapravo, postoji još i dodatna prepreka, a to je novi 
Kodeks Kanonskog zakona, načinjen u istome duhu o kojem sam vam 
upravo govorio, u duhu Koncila, a to je loš duh. Očito, dakle, 
ulazim u velike poteškoće. No, budući da su oni voljni sjesti 
i razgovarati, tko zna? Svemogući Bog je svemoćan, - da im dade 
osobito prosvjetljenje, i možda nam jednoga dana pođe za rukom 
nagovoriti ih da prihvate ispravke Koncila, da se vrate Tradiciji
u liturgiji i Tradiciji u Crkvi. Dakako, posve sam svjestan 
da će to biti to vrlo teško, jer evo je sada već šest ili 
sedam godina kako idem u Rim da bih postigao taj cilj, a još uvijek smo 
na početnoj točki. Kada, dakle, kažu da tražim kompromis s Rimom, nema govora 
da bih ja oko ma čega pravio bilo kakve kompromise s Rimom - ja jednostavno 
tražim povratak na Tradiciju, a što je jedini način da Crkva istinski 
ponovno zadobije svoju savršenost i svoju svetost, kao prije.

Danas je situacija takva kakva je, i moram priznati, u ovome trenutku, 
ne vidim neke velike nade. Jedini mali uspjeh koji se možda nazire je 
taj famozni dekret koji je još na čekanju, još se odlaže, 
dekret da se omogući svim svećenicima da služe staru Misu, da im se 
ostavi tu slobodu i da ih se više ne proganja. Eto, taj dekret se trebao 
pojaviti, i već tri godine oni o tome pričaju i tri godine se on 
ne objavljuje. Jer, to morate shvatiti, sadašnja situacija u Rimu 
je vrlo problematična. Modernizam je još svemoćan u Rimu. 
Modernisti i progresisti kardinali su u većini: pa tako, 
čak i ako ima jedan-dvojica kadinala koji su manje ili više 
tradicionalisti i koji imaju barem želju vratiti se Tradiciji, 
no, njih odmah zaustave petorica - šestorica kardinala koji imaju 
svu moć i koji naprave pritisak na Svetoga Oca da zaustavi svaki 
povratak Tradiciji. Oni sprječavaju i objavljivanje toga dekreta. 
Oni govore papi: ''Ako objaviš taj dekret, ako daš slobodu stare Mise, 
tradicionalne Mise, onda će sve što smo učinili od Koncila do danas 
biti nepovratno izgubljeno''.

U Rimu se odvija prava borba između tih nekoliko kardinala-tradicionalista - 
kardinala Oddija, kardinala Ratzingera, kardinala Pallazinija s jedne strane, te
svih ostalih kardinala progresista s druge - kardinala Casarolija, 
kardinala Pironija, kardinala Baggija; i svi koji su u 
Kongregaciji za bogoslužje: kardinal Casoria, s msgr. Virgiliom Noe-om, 
te u Kongregaciji Vjere, msgr. Hamer, dominikanac, svi oni su modernisti
i svaki put kada se vide s papom oni kažu: ''a iznad svega, nikakvog okretanja 
unazad, nikakvog povratka na Tradiciju, to ne dolazi u obzir''.

A onda, Papa nije čovjek od ''jake volje''. On izgleda čvrstim, no nije, 
slab je. Vidio sam to kada sam bio kod njega u audijenciji. Bio je spreman potpisati 
papir kojim mi daje slobodu, govoreći da ja i Svećenička Družba smijemo celebrirati
Tridentinsku Misu. ''O, pa nije važno, vi više volite tu Misu, o, 
ako tako volite, nije važno, to je disciplinarno pitanje''. I tada, pozvao je 
kardinala Šepera da mu kaže kako će biti posredovatelj između Pape i mene,
i kada je rekao kardinalu Šeperu: ''Na koncu konca, zapravo i nema mnogo 
poteškoća u slučaju msgr. Lefebvrea. Možemo mu dati pravo da celebrira 
Tridentinsku Misu sa Družbom..''. ''O, ne! povikao je kardinal Šeper, 
''o, ne, Sveti Oče! Oni su tu Misu pretvorili u borbeni stijeg! 
MI ne možemo prihvatiti.''A Sveti Otac bio je poput neposlušnog djeteta 
uhvaćenog na djelu, izgledalo je da se uplašio, i rekao je , ''U redu, u redu. 
Slušaj, ti popričaj s Monsinjorom,ja imam puno posla. Kardinal Baggio me čeka. 
Ima puno posla.'' I onda je Sveti Otac otišao. To nije ponašanje jednoga pravoga pape! 
Papa koji zna što radi. Trebao je reći kardinalu Šeperu. 'Slušaj, ja sam glavni,
znam što radim, i hoću potpisati takav i takav dokument za msgr. Lefebvrea. 
Imam punu slobodu to učiniti!''
(........................................................................)
Važno je da uvijek ostanemo povezani s Rimom ako želimo ostati katolicima, čak i 
kada se ne slažemo sa svime što se u Rimu čini. I mislim da je ta veza apsolutno nerazrješiva.

prijevod: beatrice; na slobodno raspolaganje javnosti